Kroatistica Ankica Tomić, rođena u Makarskoj 1972. godine, dobitnica je jubilarne, desete V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman. Rukopisom “Naročito ljeti” osvojila je žiri i 100.000 kuna bruto, a novčana nagrada jako će joj dobro doći jer je ove godine ostala bez redaktorskog posla.
Da niste dobili otkaz, biste li ikada napisali roman?
Mediji su pogrešno prenijeli da sam “Naročito ljeti” napisala nakon prekida radnog odnosa. Prava je istina da je roman napisan ljetos, prije ikakvih najava o promjeni mojeg statusa u EPH. Nagrada je koincidirala s tom pričom o otkazu, pa je sve ispalo puno “sudbonosnije”.
Prije romana pisali ste kratke priče. A što je s pjesmama?
Ne znam koliko je oportuno da jedna profesorica književnosti izjavi tako nešto, ali nisam vam ja baš tip za poeziju.
Moja mama, recimo, piše odlične pjesme, ali ja nikad nisam pokazivala afinitet prema tome. Također, poezija na mene ostavlja najveći dojam kad je uglazbljena. Valjda je to tako, neka vam grana umjetnosti “sjedne” bolje od druge.
Jeste li rukopis na V.B.Z.-ov natječaj slali radi novčane nagrade?
Rukopis sam poslala na natječaj da bih povećala vjerojatnost da će ga neki izdavač objaviti. Nisam razmišljala o nagradi. Priznajem da mi jest palo na pamet kako bi bilo dobro pobijediti, ali cilj mi je bio ući u uži krug jer sam čula da V.B.Z. finaliste svejedno objavi.
Redigirali ste tuđe tekstove. A tko redigira vaše?
To što sam redigirala tuđe tekstove sigurno je odigralo važnu ulogu u formiranju stila. Prvo napisano poglavlje dala sam prijatelju Borisu Orešiću, novinaru, na čitanje... Poslije sestri, braći, roditeljima. Razmotrila sam njihove sugestije, ali velikih intervencija nije bilo.
Vaš je roman prilično nekonfliktan. Jeste li i vi nekonfliktna osoba?
Ne mogu vam odgovoriti na to pitanje. Svi mi o sebi imamo visoko mišljenje jer u glavi imamo argumente za svoje ponašanje. Sukobe ne volim, ali prešućivanja smatram još opasnijima. Na pitanje: “što ti je?” najgore je odgovoriti s “nije mi ništa”. Tako se problem ne rješava. Odgojena sam da budem empatična, pa teško osuđujem tuđe postupke. S godinama još i teže nego prije. Iskustvo je dobar saveznik tolerancije.
Možemo li očekivati i vaš roman o novinarskom miljeu koji zbog posla u Globusu očito dobro poznajete?
I sami znate da novinski milje nije baš Arkadija. Ne bih se bavila teškim pričama. Takav bi roman ušao u konfliktnu sferu, a moj je stav da bilo koja vrsta kreacije život treba učiniti ljepšim. Ljudi vole tračeve i zločeste priče, ali one ih dugoročno truju. Ja ne želim biti dio toga.
