Ne brinite, tamo je već proljeće. Temperatura je oko minus pet!
Tako nas je producentica Tarja pripremila za posjet finskom gradiću Tampereu, u kojem je održana međunarodna kinopremijera filma “Željezno nebo”, parodije o nacistima s tamne strane Mjeseca koji se vraćaju na Zemlju dovršiti Hitlerovu misiju.
Film je nastajao punih sedam godina, a u tom periodu prešao je put od kućnog projekta dvojice entuzijasta bez formalnog filmskog obrazovanja do najskupljeg filma u povijesti Finske.
Ovo je ujedno prvi veći film koji se u traženju sredstava okrenuo društvenim mrežama, a ne samo konvencionalnim resursima poput europskog fonda Media ili nacionalnih filmskih instituta. Radikalna se odluka svakako isplatila – u ukupnom budžetu od 7,5 milijuna eura fanovi su sudjelovali s čak milijun eura. Štoviše, prvi veći institucionalni novac i interes distributera došao je tek nakon angažmana međunarodne vojske Facebook fanova, koji su dokazali da se mrežni angažman ne mora svesti samo na klikanje gumba “like”!
Svemirski brod na dar
U produkciji filma na kraju je sudjelovalo oko trideset tisuća ljudi sa svih kontinenata, čija su se imena na odjavnoj špici nizala punih šest minuta.
– Ipak nismo mogli nabrojiti sve koji su pridonijeli jer bi tada trajala trideset šest, a ne šest minuta. Osim novčano, ljudi iz naše mrežne zajednice jako su nam pomogli i u kreativnom dijelu posla. Primjerice, poželjeli smo imati indijski svemirski brod u jednoj sceni, ali zbog produkcijskih ograničenja nismo imali vremena napraviti ga. Jedan momak s interneta napravio je čitav 3D grafički koncept broda, mi smo ga tek minimalno doradili i ubacili u film – kaže nam redatelj Timo Vuorensola. Timo je iznimno visok, krupan momak, s naočalama debelih crnih okvira i “neohitlerovskom” frizurom zalizanom u jednu stranu. Formalna odijela ne leže mu najbolje, na druženje s novinarima radije dolazi u vojničkim hlačama i visokim crnim martensicama, a pri upoznavanja nas nagovara da zajedno skačemo u rupu u obližnjem zaleđenom jezeru.
Većina kreativne ekipe filma, pa čak i scenaristica, gospođa četrdesetih godina kratke, crno-bijele frizure nalik na onu Cruelle DeVille, izgledaju kao da bi i sami mogli biti dijelom Timova filma. Tampere je grad industriala, objasnili su nam ubrzo. Većinu njihova odrastanja obilježili su bendovi poput slovenskog Laibacha, koji potpisuje i glazbu za “Željezno nebo”. Drugi veliki utjecaj na njihov rad imali su filmovi od kultnih SF klasika, preko trasha 80-ih do britanskog humora. Te mnoge, mnoge TV serije poput Zvjezdanih staza.
– Naš prvi film bio je “Star Wreck”, parodija na Zvjezdane staze, koju smo također radili punih sedam godina – objašnjava nam Samuli Torssonen, glavni animator filma. Timo i Samuli na tom su filmu počeli raditi sa samo 14 godina. Tako su naučili sve što danas znaju o filmskoj industriji, a rezultat je bio zapanjujući – djelomično i zbog slobodne distribucije na internetu, “Star Wreck” postao je najgledaniji film u povijesti Finske!
Takav uspjeh klinaca iz Tamperea, kao i medijska prašina koja se oko njih podigla, prilično je iritirala tradicionalnu finsku filmsku zajednicu, okupljenu oko braće Kaurismaki, čiji radovi zauzimaju više od polovice nacionalne dugometražne produkcije.
Zbog toga je možda logično što su se Timo i Samuli, tražeći podršku, prvo okrenuli Facebooku i Twitteru.
– U početku su nas gledali s visine, ali nakon što nam je “Željezno nebo” u fazi razvoja predstavljeno u Cannesu, a potom premijerno prikazano na Berlinaleu, klima se polako počela mijenjati. Kad su neki od njih vidjeli specijalne efekte koje smo napravili, pitali su hoćemo li surađivati na njihovim filmovima – kaže Samuli, koji je s malim timom uspio napraviti zaista zavidnu svemirsku kulisu.
Njihov animatorski studio nalazi se u zgradi na glavnoj ulici Tamperea. Kad smo čuli da ćemo posjetiti mjesto u kojem je napravljena sva kompjutorski generirana grafika korištena u filmu, a prije nego što smo čuli njegovu priču, doista nismo očekivali dvije male sobice sa stropova kojih vise razbijene neonke, a pregrijava ih dvadesetak PC-a u punom pogonu.
Sami sastavili kompjutore
– Kao što vidite, nismo si mogli priuštiti “macove”. Na sreću, kompjutori su moja druga velika ljubav pa sam većinu ovih strojeva sam sastavio – smije se ponosno Samuli, a nama pogled pada na zid ukrašen plakatima Odiseje u svemiru, Poroka Miamija i Ministarstva smiješnog hoda Montyja Phytona.
“Samo najbolji filmovi!”, dodaje jedan mladić, a potom se vraća modelima svemirskih letjelica koji se okreću na njegova tri golema monitora.
– Znam da zvuči čudno kad kažem da nismo imali novca za ovo ili ono, ali morate razumjeti da je naš film sniman u studijima s plavim ili zelenim platnom, koje nam je omogućilo da naknadno dodamo pejsaže New Yorka ili nacističke baze na Mjesecu. Napravili smo ukupno 800 kompjutorski generiranih scena. To su stvari koje inače koštaju desetke milijuna dolara, pa smo si mi, usprkos za europske prilike velikom budžetu, mogli priuštiti da angažiramo tek nekoliko profesionalnih suradnika – kaže Tamuli.
Slična je situacija i s većinom glumačke ekipe u “Željeznom nebu”.
Timo i Samuli nisu htjeli odustati od glumaca koji su vjerovali u njihov projekt prije većih financijskih injekcija pa se u ključnim ulogama uglavnom pojavljuju vrlo solidni amateri, dok su se međunarodne zvijezde poput Uda Kiera morale zadovoljiti sporednim ulogama. Udo u filmu glumi Wolfganga Kortzfleischa, ostarjelog nacista koji je na Mjesecu postao novi Führer.
Njegov autoritet propituje mladi oficir Adler (Otto Götz), koji se nakon povratka na Zemlju 2018. godine udružuje s predsjednicom SAD-a kako bi zajedno ostvarili svjetsku dominaciju.
A predsjednica po svemu nalikuje na omraženu konzervativku Sarah Palin!
– Mnogi su skočili na tu očitu vizualnu referenciju iako je moj lik zapravo spoj Georgea Busha, Sarah Palin i niza drugih istaknutih političara koje smo smatrali paradigmom svega lošega u današnjem SAD-u. O tome ne govorimo mnogo u najavama, ali gledatelji će jasno vidjeti da je naš film i prilično žestoka politička satira – kaže nam glumica Stephanie Paul, koja je samo tjedan dana prije preuzimanja uloge “predsjednice SAD-a” dobila državljanstvo u toj zemlji.
I dok ta energična brineta na filmu i privatno osvaja zločestim humorom, suprotnost joj je Julia Dietze, bivša manekenka koja se savršeno uklapa u stereotipe o plavušama, a u filmu tumači jedini pozitivan lik, lakovjernu učiteljicu Renate Richter. Prilično nesvjesna globalne političke situacije koju u filmu tematiziraju, Julia nas je u jednom trenutku uvjeravala da će film uskoro igrati u Sjevernoj Koreji.
– Tamo neće, mislila si na Južnu – rekao joj je pedagoški redatelj te dodao da u Hrvatsku stižu već idući mjesec.
Ovo dakle SIGURNO neće biti u Cinestaru...