Aveti iz prošlosti Ilije Čvorovića vraćaju se kada ga pozovu na informativni razgovor kako bi se raspitali o njegovu sumnjivom podstanaru, i tu počinje priča o balkanskom špijunu. Crnohumorna studija poremećenog ponašanja, "Balkanski špijun" jedan je od tri najbolja jugoslavenska filma tog žanra (uz "Maratonce" i "Tko to tamo pjeva") nastalih u tvornici briljantnog uma srpskog pisca i scenarista Dušana Kovačevića.
Prošlo je 40 godina otkako je film predstavljen javnosti, replike poput "Oće centrala da pogreši jednom, ali ne sto puta" generacijski se koriste u svakodnevnom žargonu, citira ih čak i predsjednik Milanović u svojim političkim verbalnim okršajima. Pa iako danas možda više nema špijuna u kožnim balonerima, opća društvena paranoja i dalje je prisutna, čak je zbog niza nekih drugih razloga veća pa je i taj tekst vrlo aktualan, a 11. listopada će, prvi put u Hrvatskoj, u HNK Varaždinu biti postavljen i na kazališne daske. Režira mladi Vanja Jovanović, zadatak mu nije lak jer postaviti djelo po kojem je snimljen kultni film i zadovoljiti očekivanja publike iznimno je izazovno, a težak je posao i pred glumcima jer gotovo je nemoguće očekivati da će netko nadmašiti standarde koje su postavili Danilo Bata Stojković, Mira Banjac, Bora Todorović, Zvonko Lepetić i Sonja Savić. Bili smo na probi uoči premijere i moglo bi se pretpostaviti da bi predstava mogla postati kazališni hit.
– Vanju Jovanovića angažirala sam nakon što sam gledala nekoliko njegovih predstava, autorske projekte, sjajnu "Malu zabavu" u Teatru &TD, i klasike koje je radio poput "Smrti trgovačkog putnika". Željela sam da režira na velikoj sceni varaždinskog HNK i pozvala ga upravo za ovaj komad briljantnih dijaloga, izvrstan tekst Dušana Kovačevića. I da, kultni film svima nam je u pamćenju, urnebesnih replika prisjećamo se stalno, ali mislim da on dobro osjeća senzibilitet toga komada i da ima odličnu glumačku podjelu: Ljubomira Kerekeša u naslovnoj ulozi, Ljiljanu Bogojević, Marinka Leša, Elizabetu Brodić, Roberta Španića. Ovaj tekst u našem kaotičnom, informacijski zagušenom vremenu dobiva novu dimenziju, što sve danas izaziva paranoične reakcije pojedinaca i kakvo je društvo u kojem se strah i nesigurnost povećavaju – kazala je Senka Bulić, intendantica HNK Varaždin, a na nju se nadovezao Jovanović:
– Doista je velika povlastica raditi tako velik dramski tekst s tako velikim dramskim glumcima u tako malim redateljskim godinama (op. a. tek je prešao tridesetu). Kolika je to povlastica, tolika je i odgovornost jer svi imaju određena očekivanja s obzirom na popularnost Kovačevićeva filma. Kako je dramski tekst vremenski vrlo određen, estetski ga prati i predstava, ne udaljavajući se previše od integralnog teksta. Ono po čemu će ipak predstava biti prepoznatljiva jest glumačka kreacija. Od Ljubomira Kerekeša i Ljiljane Bogojević na probama učim svakodnevno, a ništa manje nisam oduševljen ni mlađim kadrom koji zadnjih nekoliko godina gradi neku novu estetiku varaždinskog HNK.
Upravo su Kovačevićevi likovi paradigma i simbol različitih društvenih stanja. Pišući svoj komad baziran na liku Čvorovića, bivšeg staljinista koji je iskusio Goli otok, Kovačević ga je bazirao na tipu ljudi kakve je doista susretao. Govorimo o periodu 1950-ih, 1960-ih godina, o vremenu budnosti i opreznosti, svih tih floskula koje su bile nametnute jer, prema čuvenoj krilatici, neprijatelj nikada ne spava. Mnogi će i danas reći kako je upravo ta uloga Bate Stojkovića, osobito monolog koji izriče u posljednjim minutama, vrijedan Oscara i Zlatne palme. On je tom ulogom napravio sebi u pravom smislu spomenik.
"Tu završnu scenu, užasno tešku i napornu, snimali smo samo dva puta i ne zna se u kojoj je snimci bio bolji. Bata je dostizao tu radnu temperaturu koja nije više bila gluma, nego istinita priča. U zadnjim minutama filma, kada Ilija doživljava infarkt, mi smo se, s obzirom na to da je Bata imao problema sa srcem, bojali je li ostao živ jer je glumom doveo sebe u predinfarktno stanje i zato ta scena izgleda kao dokumentarna, a ne glumljena", prisjetio se u intervjuu za Večernji list nedavno Dušan Kovačević. Zato Ljubomir Kerekeš, koji je uskočio u tu rolu, neće ni pokušavati izvesti nešto slično, već ga ponovno gradi i kaže:
– Odlična je ekipa na predstavi. Vrlo je ležerno raditi, ali je ujedno i konkretno, precizno i točno. Ono što smo željeli izbjeći jest kopiranje nečega što je bilo odlično i originalno u filmu s Danilom Batom Stojkovićem u glavnoj ulozi. Istraživali smo i radili s našim današnjim razlozima, onim što nam se danas čini točnim i što bi trebalo publici biti zanimljivo. Što je danas zanimljivo u tom sjajnom, kultnom tekstu i kako dolazi do sukoba između onoga do čega vam je stalo i posljedica pogrešnih prosudbi.
Njegovu suprugu Danicu (u filmu je glumi Mira Banjac), poslušnu kućanicu i prerano ostarjelu ženu čiji se život odvija u kuhinji, utjelovit će Ljiljana Bogojević.
– Apsolutni je gušt raditi na kultnom tekstu o malim ljudima, pritisnutima i zastrašenima državnim režimom, pa se, obuzeti strahom, trude dokazati svoju lojalnost i odanost državi i poretku koji su u nestajanju. Danica je osoba koja želi živjeti miran život, uvjerena u sigurnost tradicionalnih vrijednosti, no paranoja njena muža i nju povuče za sobom i sruši joj sve u što je do tada bila sigurna. Proces rada je vrlo složen, iako sam na početku mislila da će sve biti prilično jednostavno. Rad na ovom odličnom tekstu otvarao je postupno nove slojeve koje je trebalo istražiti i glumački svladati. Velik izazov mi je, svakako, i jezik na kojem je komad izvorno napisan i koji je zahtijevao ponešto drukčiju dikciju, kao glasovnu impostaciju. Uhvatiti se u koštac s nečim tako legendarnim uvijek je izazov, ali i izvor velikog zadovoljstva jer sam, unatoč dugogodišnjem glumačkom stažu, ponovno uspjela probiti neke svoje osobne i profesionalne granice – rekla nam je Ljiljana Bogojević.
Zanimljivo je podsjetiti kako je Kovačević ideju za pisanje "Balkanskog špijuna" dobio kada ga je prije odlaska u Ameriku posjetio mladi inspektor, rekao mu da zna kamo ide i da će sresti određene problematične ljude i da se javi policiji bude li kakvih problema... Pobudilo je to kod njega sumnju i sto pitanja tipa "što sad", "što tko zna" i "koga se treba bojati", a za njegove odsutnosti iz zemlje provalili su mu u stan, no ništa nije ukradeno. Tako i glavni lik, uplašen pozivom na informativni razgovor, da bi dokazao da je lojalan, a već je prošao torturu, počinje raditi i ono što ne treba i na tome funkcionira ta priča, koja djelomično govori i o našem mentalitetu i tome da je sumnja i dalje jedan od sindroma naroda s prostora bivše države.
