Premda je po općeraširenom mišljenju palo na niske profesionalne grane, hrvatskomu suvremenom novinarstvu može se u pozitivu upisati barem jedna neoboriva vrlina: iz njega se iznjedrila golema većina dobrih, pa i najboljih, hrvatskih suvremenih pisaca.
Dosadašnji dobitak na strani književnosti znatno je uvećala još jedna autorica iz novinarskih redova. Maja Hrgović (Split, 1980.) već je priče objavljivala u skupnim zbirkama i na portalima, a jednom pričom zastupljena je još 2007. u Jergovićevoj antologiji “Najbolje hrvatske priče”. Dobar status stečen i prije objave prve knjige sad potvrđuje prvijencem, zbirkom priča “Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo” (Profil, urednik Roman Simić Bodrožić).
Kako je sugerirano već ironijom obremenjenim naslovom, iz kojega zrači iznenađujuća zrelost životnog i autorskog iskustva, a dosljedno provedeno kroz likove i ugođaj u svih sedam priča podijeljenih u dva ciklusa (“Zima” i “Ljeto”), posrijedi je opora, žestoka i britka proza. Kad bismo podlijegali stereotipima o rodnoj/spolnoj podjeli autorskih iskaza, mogli bismo za diskurs Maje Hrgović reći da je muško pismo iz ženskoga pera. Dakako, takvo umjetno trpanje pisaca u odvojene ladice može biti samo kritičarsko poštapalo, a nikako utemeljen literarni kvalifikativ.
I slučaj Maje Hrgović to potvrđuje: mimo razgraničenja po rodu i(li) spolu, činjenica je da su njezine priče jednostavno – dobro napisane priče. U svoja dva prozna godišnja doba autorica uvodi seriju neobičnih običnih likova iz naše urbane svakidašnjice. Premda prepoznatljivi iz realne i iz književne zbilje, junaci i junakinje Maje Hrgović nisu tek puke kopije naših susjeda ili nas samih, niti klonovi prevladavajućih tipova iz novije hrvatske prozne produkcije koje ugrubo možemo razvrstati u kvartovske marginalce i šminkerske face sa špice u središtu metropole. M. Hrgović svoju prozu napučuje sasvim osobitim svijetom sastavljenim od naoko nespojive kombinacije dvaju nabrojenih tipova: oni su ljudi s ruba a opet iz centra.
Jer, većina njezinih frizerki, studentica, polupijanih tipova u kožnjacima što se zanose klupskim DJ-ima, podstanara u prljavim sobičcima, siromašnih stanara iz ruševnih kućica, razočaranih ispijača piva iz opskurnih kafića i birtija, samohranih majki što utjehu traže u istospolnoj ljubavi, razočaranih bjegunaca iz bračne rutine u navodnu slobodu iluzijama osvijetljene izvanbračne ljubavi, marginalaca koje vole samo kućni ljubimci i sličnih pripadnika onoga društvenoga sloja koji život nikad ne mazi, živi i kreće se rubom u samome središtu Zagreba: oko Glavnoga kolodvora, Pothodnika i naselja trošnih kuća što se prostiru do novijih, južnijih predjela, uzmičući pred nezaustavljivim prodorom nasrtljivih graditelja poslovnih tornjeva i trgovačkih centara. U tom miljeu ni ljubav ni sreća baš ne cvjetaju, ali to nije razlog da se za njima ne bude u stalnoj potrazi. Maja Hrgović tu potragu vodi sigurnom, vještom, hrabrom i stilski razrađenom autorskom rukom.
