Ode Boris. Krleža je mislio da su sedamdesete najljepše. Ljutio se samo što tako kratko traju. A Boris ode sa samog praga tih najljepših. Sam je tako izabrao. A pogodio je dan: Na Uskrs su vrata neba otvorena. Ni tamo nema nikoga tko njega nije volio. Mogu zamisliti koliko mu se gore raduju. Gdje god je dolazio, donosio je radost. Danas mu plješću anđeli. Bog mu je darovao mudrost i talent. I tako ga je oslobodio najvećeg zla: zavisti.
Doista, nikad nikome nije zavidio. Nije niti imao na čemu! Izgledao je kao katedrala: Izvana velik i lijep, iznutra pun mira, mudrosti i dobrote. Bože, kakvog smo čovjeka izgubili! Imao je jednu veliku slabost: Split. Da je mogao živjeti u Americi, bio bi postao jedan od najvećih glumaca svijeta. I ovako je bio, ali to svijet nikad nije otkrio, jer Amerikanci ne misle kao što je Boris vjerovao da je Split centar svijeta. I da je potpuno točna ona Tijardovićeva: “Ča je pusta Londra...” Evo, dok ovo pišem, svako malo zaboravim što mi je to jutros rano javila njegova Dijana. Ne mogu prihvatiti! Pa se nadam da sam samo sanjao.
Ali, telefoni zvone, zovu prijatelji i moje misli lete na “Kineski zid” (tako u Splitu zovu onu veliku zgradu na čijem je 10. katu noćas Dijana provela posljednje sate s čovjekom svog života). Ode Boris! Kad bih mu zamjerao to što se ne može osloboditi Splita, obično bi prešutio.
Ali kad bi u Zagrebu pala kišurina ili stegnuo mraz, on bi telefonirao: “A, grubo vam je? Šta ćeš! Ovdi je sunce, evo me košuju, na teracu! 'Ko more ovo platit?” Zna li Split tko je to noćas napustio Dioklecijanovu palaču? Znat će sigurno! Jer u Splitu treba samo umrijeti pa da te oni dignu u nebesa. Do tada si njihov, domaći, škovaca i stara štraca. Ode Boris i odnese svoj dio Splita ravno u nebo.
