Američkoj ikoni animacije Suzan Pitt nije se ostvarila želja da prvi put posjeti Hrvatsku. Teška bolest u terminalnoj fazi, o čemu bez zadrške govori, spriječila ju je da krene na dugo putovanje iz New Meksika, gdje danas živi, do Zagreba gdje joj je na Animafestu trebala biti uručena nagrada za životno djelo.
To je, naravno, nije spriječilo da nam ispriča koliko joj ta nagrada znači i po čemu je njena animacija specifična.
Opsesija florom i faunom
– Počašćena sam, nagrada Animafesta mi laska jer na svijetu su u ovom trenutku još stotine animatora koji tresu scenom i koji su mogli biti izabrani umjesto mene – kazala nam je umjetnica rođena u Kanzasu 1943. čiji su filmovi poput “Asparagusa” prikazivani uz bok onima Davida Lyncha i čuvani u arhivima Američke akademije filmskih umjetnosti, dok su joj slike izložene u muzejima poput MoMA-e, Walker Art Centera i Muzeja Stedelijk u Amsterdamu.
– Moji su korijeni slikarstvo i crtež, to su mediji s kojima sam 60-ih počela probijati se na sceni. Tek 1965. otkrila sam nezavisnu animaciju tog doba kroz djela povremeno prikazivana u kazalištu. Tada su i u Americi i u Europi to bili rani radovi Lena Lyea, novozelandskog umjetnika čuvenog po eksperimentalnim filmovima i kinetičkim skulpturama. Pod njegovim utjecajem već tada sam počela zamišljati svoja neprirodna, fantastična bića, egzistencijalne čudake koji mrse konce kamionima i automobilima koji su brujili Woodward avenijom u susjedstvu mojeg studija. Likovi s mojih slika uvijek imaju prošlost i budućnost, a animacija mi je dala mogućnost da oživim i dramatiziram njihove priče – kaže Suzan.
Nagrada Animafesta bit će joj poslana, a umjesto nje osobno u Zagrebu o njoj govori njen rad – retrospektiva filmova nastalih od sedamdesetih do prije nekoliko godina kao što su “Joy Street”, “Šparoge”, “El Doctor”, “Posjet”, “Pjesme Cirkusa Jefferson” te dokumentarni film “Suzan Pitt: Perzistencija vida”. Dokumentarac istražuje njene inspiracije, putovanja i kreativne izričaje iz kojih su njezini filmovi nastali, a perzistencija vida predstavlja autoričin vizionarski svijet ostvaren u animaciji putem ručno slikanih slika i eksperimentalnih tehnika poput graviranja na film, kolaža i animacija pijeskom. Motivika Suzan Pitt uvijek je opsesija halucinogenim, florom i faunom, pop-svijetom koji vrvi likovima street arta i stripa te kolorit Meksika koji joj je vječna inspiracija.
– Kad smo bile male, sestra i ja dobile smo u dvorištu svaka svoj prostor za cvjetnjak. Njen je bio uredan, a ja sam svoje bilje puštala da raste divlje, bez organizacije i reda, a korov sam tretirala jednako kao cvijeće. Sve sam ih jednako zalijevala i imali su istu količinu sunca. Od tada mi je divljina vizualno privlačnija od reda, prirodu treba puštati da ide svojim tijekom. Tako je i u mojem izričaju, raspuštenost i sočnost stavljam ispred strogosti i reda – govori Suzan za koju valja spomenuti da je i prva žena koja je krajem 70-ih uvela animaciju u scenografiju opere. Bilo je to u Njemačkoj, a opere su “Čarobna frula” i “Faust”. Okušala se i u modi, a njeni oslikani kaputi, koje u svom butiku u newyorškoj 8. ulici izlaže i Patricia Field, stilistica TV serije “Seks i grad”, izloženi su do nedjelje u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar u postavu naslovljenom “Kaputi-slike”.
– Moji kaputi postaju animirani kada ih ljudi počnu nositi. Kad vidim osobu u jednom od njih, pomislim kako je kaput našao svoj život i srodnu dušu – kaže nam umjetnica. Što se tiče umjetničke percepcije animacije danas, kaže, dostupnost digitalne tehnologije u ovom desetljeću pretvorila ju je u medij dostupan svima čime je možda umanjena njena umjetnička vrijednost. No samo na prvu, ako je promatramo kao statičku sliku. Gledamo li animaciju u cjelini kao “pokretno biće”, vidi se njena dominacija i snaga, posebice u sferi filmova u kojima je postala “igrač” broj jedan.
Keith Haring i Debbie Harry
Kada pak govori o osnovnim razlikama američke i europske animacije, smatra da, ako ih uopće ima, one su tek u perspektivi – američka je možda više okrenuta pojednostavljenju formi, dok je europska animacija atmosferičnija. Na filmu “Joy Street” surađivala je sa slavnom Debbie Harry, a prijatelj joj bio pionir street arta Keith Haring.
– Pjesme za “Joy Street” otpjevala je Debbie Harry, ali glazbu potpisuje Roy Nathanson. Snimali smo u malom studiju na Manhattanu. I kasnije je bilo pokušaja da ponovno surađujemo, no nismo uspjeli skupiti sredstva za suradnju s Debby. No ona je jedna od najdivnijih umjetnica s kojima sam imala sreću surađivati – otkrila nam je Suzan pa nastavila o Haringu: – Sjećam se kako smo sjedili u kafiću u New Yorku, a on je iscrtavao likove na presavijenim komadima bijelog papira i dijelio ih ljudima. Bilo je to puno prije no što je postao slavan. Dakle, svoju umjetnost nesebično je dijelio i tada baš kao što je to činio i kasnije. Slobodno i voljno, poput geste kojom radu daje blagoslov pri prelasku iz njegova u vanjski svijet.
