Nema više međimurskog moreplovca koji je oplovio svijet krhkom “Besom”. U devedeset i osmoj godini života umro je pisac Joža Horvat, čovjek koji je, osim slobode, najviše na svijetu volio more iako je rođen u najsjevernijem kraju Hrvatske, u Kotoribi.
Pod šljemom 1991.
“Živi samo onaj koji za nešto živi”, bio je moto tog strastvenog osobenjaka, netipičnog komunista, uvjerenog antifašista koji je već 1941. godine otišao u partizane, a na početku Domovinskog rata, makar simbolički, stavio je na glavu šljem i otišao na novu, neumitnu frontu braniti jedinu domovinu.
Rođen, ne bez značenja, u znaku ribe 10. ožujka u velikoj međimurskoj obitelji, odlazi na studij u Zagreb na Filozofski fakultet. Prvu knjigu, autobiografski roman “Sedmi be” objavljuje 1939. godine, a rukopis sa strahopoštovanjem nosi Krleži na ogled. Poslije Drugog svjetskog rata mijenjaju se uloge i tada se Krleža boji komesara Jože. Ali bez razloga. Uz Vjekoslava Kaleba, oni zajedno uređuju Republiku, Horvat postaje i glavni tajnik Matice Hrvatske i urednik Matičina Kola. Godine 1945. objavljuje zbirku pripovijedaka “Za pobjedu”, a posebno mu je zapažena novela “Zapisi o smrti Petra Arbutine”. Veliki uspjeh postiže netipičnim partizansko-domobranskim romanom “Mačak pod šljemom”, objavljenim 1962. godine, u kojemu dominira lik Ilije Kapare, a gorak okus ostavio mu je bunkerirani film “Ciguli miguli” Branka Marjanovića, za koji je pisao scenarij. Zbog niza nesporazuma, Joža sa suprugom Renatom odlazi na brod “Besa”, oplovljava svijet i piše istoimeni brodski dnevnik koji je samo u Hrvatskoj imao desetak izdanja. Popularan je i njegov dječji roman “Waitapu”, a velik odjek u javnosti ima autobiografski roman “Molitva prije plovidbe” iz 1995. godine, vrhunac Jožine suradnje s urednicom Đurđom Mačković.
Jobovsko trpljenje
Veliku popularnost stekli su i Jožini romani “Operacija stonoga”, ali i “Crvena lisica”, prije poznat i kao roman “Ni san ni java”, te iznimna građanska komedija “Prst pred nosom” iz 1947. godine u kojoj je na kazališnim daskama briljirao Damir Mejovšek.
Godine 1997. objavljuje Joža dječji roman “Dupin Dirk i Lijena kobila”.
I javnim djelovanjem bio je Horvat zapaženi intelektualac lijeve opcije koji si je uvijek davao oduška, pa se usudio i u ona socrealistička vremena napisati i humoresku “Protestna skupština partizanskih konja”.
Njegova su djela voljeli filmski i televizijski redatelji, a Joža je, iako “žabar”, imao kultni status među hrvatskim pomorcima. Osim “Besom”, jedrio je i “Modrom lastom” te “Markom”. Bio je prevođen na strane jezike, od slovenskog, poljskog, mađarskog i slovačkog, pa sve do kineskog jezika i esperanta.
Iznimno je volio mir Gorskog kotara, u kojem je imao kuću, kao i posjete rodnom kraju. U hrvatskoj sportskoj povijesti Joža će Horvat ipak biti zapamćen i kao prvi Hrvat koji je, uz požrtvovnu suprugu Renatu, sina Marka te Vladimira Hrlića, oplovio svijet na sportskom jedrenjaku, što je bio pothvat koji je izazvao i Titovu pozornost.
Nije život mazio Jožu Horvata. Taj zaljubljenik u pretužne međimurske popijevke, koje su mu tako rado pjevale Lidija Bajuk i Dunja Knebl, u životu je ostao bez oba sina. Jednog je odnio ocean za jedne jedriličarske avanture, a drugi je nesretno stradao zbog teške bolesti. O svim je tim bolima Joža pisao u svojoj duboko proživljenoj prozi malog čovjeka koji jobovski trpi udarce sudbine.
Ali i uvijek iznova ponavljao: Živi samo onaj koji za nešto živi.
Joža možda nije bio praktični vjernik, ali je vjerovao. U zvjezdane dubine nekog boljeg čovječanstva.
>>Joža Horvat bivšem predsjedniku: Stipe, kaj si ti još živ?
Neka ti je laka hrvatska zemljica, legendo!