"Happy End" je nova predstava Satiričkog kazališta Kerempuh koja će premijeru imati u petak, 22. travnja, prva u mandatu nove ravnateljice Sonje Kovačić. Riječ je o autorskom projektu koji potpisuju redatelj Nikola Zavišić i dramaturginja Dora Golub, predstavi čiji podnaslov glasi: "Putovanje kroz maštu Mašinu". Autori predstavu najavljuju kao disco mjuzikl, tj. komičnu disco avanturu s pjevanjem, a fotografije s proba otkrivaju specifičnu kazališnu poetiku, koju bi možda bilo najjednostavnije sažeti u formulu: "Alisa koja je propala u disco zečju rupu".
– Ovo jest svojevrsna Alisa, s još nekim važnim elementima, poput asocijacija na Davida Lyncha, ali i razna druga djela. Ispada da smo si ovog puta ispunili mnoge autorske želje i imali sreću da naiđemo na ravnateljicu kazališta koja ima sluha za takve stvari. Uspjeli smo napraviti predstavu koja nas se osobno tiče, a te teme koje su duboko osobne obukli smo u "odijelo" talijanskog disco mjuzikla koji ima i elemente horora, ali je komičan u svojoj biti – objašnjava redatelj Zavišić. Kaže kako njihova predstava parodira taj sveprisutni new age pristup životu, ali i kako na mnogim mjestima parodira samu sebe.
U središtu njihove priče je Maša, osamljena tridesetogodišnjakinja u potrazi za nekim pravim životom, pravom ljubavi... Na primjedbu da hrvatskom, ali i regionalnom teatru, kronično nedostaje upravo ženskih priča, Dora Golub kaže:
– Krenuli smo od uvriježenog stereotipa, usamljene junakinje, žene kakvih je puno u pop-kulturi, književnosti, na filmu... od nekog tko je poput Bridget Jones ili Štefice Cvek. No, ono što Mašu razlikuje od tih likova činjenica je da se Maša nalazi u ovoj zemlji i u ovom trenutku. Ona je tipična milenijalka, nema stalan posao, živi s roditeljima, u nizu je problema i upala je u egzistencijalnu krizu. Predstava počinje tako što je ceremonijal majstor Lux uvodi u njezinu vlastitu kazališnu predstavu i obeća joj ispuniti sve želje, što je pomalo na tragu "Pustolova pred vratima" Milana Begovića. Zato i jest opravdana i usporedba s "Alisom u zemlji čudesa", jer Mašina adolescencija traje dulje nego što je uobičajeno, a sve je to rezultat vanjskih okolnosti.
– Ona je ostarjela Alisa, ubacuje se Nikola, a na pitanje je li ljubav i potraga za ljubavlju u centru ove priče oboje objašnjavaju kako je Maša svojevrsna personifikacija svakog od nas, a ne samo predstavnica žena svoje generacije. Naravno, na percepciju stvarnosti njihove junakinje utiče i to što je ona velika konzumentica tzv. ženskih žanrova, a za njezin život i krizu "kriv" je i virtualni svijet sa svim svojim nerealnim postavkama, jer to, kaže Dora: "utječe na njezinu percepciju stvarnosti i na njezine želje. Pa se zbog toga i postavlja pitanje kakvog to čovjeka svog života Maša zapravo traži".
– Ovo jest romantična komedija, ali je istovremeno i dekonstrukcija romantične komedije, poručuju autori te sve gledatelje pozivaju u Kerempuh da vide na koji način su to postigli. Društvene mreže i virtualni svijet važan su dio ove predstave, ali i Mašine mašte kroz koju putuju gledatelji. Nikola kaže da je Maša zatvorena u matricu vlastitih romantičnih iluzija, koje se konstantno kvare:
– Ispostavit će se da se ona zaljubila u mušku projekciju same sebe, u svoj odraz u ogledalu, a taj odraz nije stvaran. Time smo uspjeli objasniti njezinu usamljenost. Danas smo spojeni sa Sjevernim polom, ali ipak postoji ta ogromna rupa u stvarnoj komunikaciji koja nas čini zatvorenim u vlastita četiri zida, zbog koje smo sve potišteniji, sve više sami. Svi to osjećamo, a taj je osjećaj jedna od važnih podtema priče. Maša je prinuđena uskočiti u vlastite iluzije jer to je jedini mogući bijeg od njezine stvarnosti – objašnjava Nikola.
Naravno, nije teško zamisliti koliko mladih ljudi živi sličnim, ako ne i posve istim životom:
– Kako ćeš imati ljubav ako nemaš mjesto gdje ćeš je dovesti, pita redatelj. A toj stvarnosti u kojoj živimo oštro su suprotstavljene nametnute vrijednosti iz lažnog svijeta društvenih mreža ili, jednostavnije rečeno, kako pobjeći iz zamke da svako dijete za prvi rođendan mora dobiti Mercedes ako ga je dobio sin Maje Šuput. Ili jednostavnije rečeno: jesmo li svi mi nesretni zbog jako glupih razloga?
– Imamo i song posvećen toj temi, ali i scenu u kojoj Maši rođakinja kaže da na mrežama postaje nevidljiva, da nestaje. Pitamo se, dakle, je li taj virtualni svijet postao stvarniji od stvarnog, kaže Nikola i objašnjava:
– Virtualni svijet je onaj u kojem se ne pojavljuje dosada, u kojem su svi sretni, lijepi i zadovoljni sve vrijeme. To je strašno opasna stvar. Zbog toga Maša ne može ni zamisliti svoju sreću. Ja znam reći nekome da zamisli što želi da bi bio sretan, u svijetu u kojem problem nisu ni novac ni bilo kakva materijalna i fizička prepreka. Gdje bi bio i što bi radio, pitam, a ljudi ne znaju odgovoriti i shvate da ne znaju što žele, što ih čini sretnim. Maša je u istom problemu. Uz to treba priznati da nam je razvoj tehnologija donio i odraz svijeta koji čine zloba, zavist, glupost i mržnja. Dovoljno je pogledati komentare na internetu koji čine nevjerojatnu negativnu energiju koju treba izbjegavati.
Na pitanje kako je projekt nastajao, Dora otkriva da je prva ideja bila raditi "Šteficu Cvek", a kada je to propalo, odlučili su se za autorski projekt. Prvi tekst znatno se mijenjao kroz probe, kaže, a redatelj otkriva da su songovi nastajali tako da je kroz ekipu "putovao" papir s jednom rečenicom, koju su svi dopisivali, dali svoj pečat svakoj pjesmi. Zbog takvog načina rada važni su svi suradnici na projektu.
Nikola, uz još jednu zahvalu ravnateljici kazališta za razumijevanje i konstruktivni doprinos u pripremi "Happy Enda", u prvom redu ističe Filipa D. Mikića koji je scenograf i autor videomaterijala koji su ključni za tijek cijele predstave, te kostimografkinju Maritu Ćopo, s kojom je prvi put radio i koju ocjenjuje kao nevjerojatno vrijednu suradnicu.
Glazbu su skladali Willem Miličević i Melita Lovričević, a koreografkinja je Anja Đurinović. Njihova Maša je Mia Anočić-Valentić za koju redatelj kaže da je izuzetna glumica koja kao raketa vuče cijelu predstavu, a uz nju na sceni su Anita Matić Delić, Josipa Anković, Dražen Čuček, Josip Brakus i Ozren Opačić. A možda ono najvažnije: svi se oni nadaju, ali i vjeruju, da će njihova Maša Kerempuhu donijeti, novu, mladu publiku. Jer njezina uzbudljiva priča dolazi umotana u poziv – u disco.
