Nekoliko dana dogovarali smo ovaj razgovor, a onda nam je život pokazao da od njega nema boljeg i većeg redatelja. Sreli smo se na dan kada je u Hrvatskoj, u Gorskom kotaru, još dvoje migranata životom platilo put prema nekoj mirnijoj i boljoj (europskoj) budućnosti, na dan kada je pravomoćna postala presuda Europskog suda za ljudska prava u slučaju djevojčice Madine, tj. kada je bez prava na daljnje žalbe presuđeno da je Republika Hrvatska odgovorna za smrt šestogodišnje Afganistanke koju je vlak pregazio na našoj granici. A glavni povod za razgovor s Franom Maškovićem, glumačkom zvijezdom Zagrebačkog kazališta mladih, bila je njegova uloga u predstavi "Bura", autorskom projektu Romana Nikolića i njegove Umjetničke organizacije Arterarij, koja tematizira upravo migrantsku krizu. U "Buri" Frano Mašković upečatljivo i emocionalno glumi trogodišnjeg sirijskog dječaka Aylana čije je mrtvo tijelo u rujnu 2015. godine more izbacilo na pješčanu plažu ljetovališta u turskom Bodrumu te postavlja pitanja kako je uopće moguće da se ta smrt dogodila i kakav bi bio taj čovjek da je uspio odrasti. Predstava "Bura" na repertoaru je Teatra &TD 23. i 24. travnja, a uz Frljićeve "Karamazove" u ZKM-u i Gavellin "Naš razred", koji je režirao Jasmin Novljaković, u hrvatskim kazalištima sada ne postoje aktualnije predstave koje govore o svijetu u kojem danas živimo.
Povod za intervju bila nam je vaša uloga u "Buri", a užasi migrantske krize, nažalost, ne mogu biti aktualniji, jer ljudi i dalje ginu na našim granicama. Rekla bih stoga da je to jako važna predstava.
Drago mi je da tako razmišljate jer nama koji smo radili ovu predstavu, nama koji smo pokušali kroz nju malo dublje promisliti o toj temi, ona jest jako važna. Pri tome je i dokumentaristička, naš kolega i prijatelj Semihm Adigüzel je Turčin, politički azilant u Hrvatskoj, te je vrlo važan dio ove predstave. Krenuli smo iz pozicije tog malenog nesretnog dječaka, čije je tijelo more izbacilo na obalu, što je zgrozilo cijeli svijet i potaknulo ga na neku, barem prividnu i deklarativnu empatiju, i zapitali se što dalje. Što se događa pet godina nakon toga? Dolazi novi val izbjeglica, dolaze Ukrajinci, a na Sirijce, Afganistance, Jemence... svi smo zaboravili. Oni žive po nekim hotelima, po nekim Porinima, po nekim europskim sobama, i dalje su potpuno nezaštićeni i zdravstveno i socijalno. Danas svi veću empatiju pokazujemo prema ukrajinskim izbjeglicama jer to nam je bliže zbog iskustva našega rata. Oni su bijeli i to je kultura koju mi bolje razumijemo. Prema njima smo empatičniji i to je najveće licemjerje koje se moglo dogoditi. I koje se događa.
Spominjete godine i one zaista prolaze nevjerojatnom brzinom, a migrantska kriza traje. Kako je moguće da je hrvatski teatar, i to samo onaj izvaninstitucionalni, uspio o tom problemu današnjice napraviti samo dvije predstave? Prva je bila "Lampedusa Beach" Senke Bulić i sada "Bura" Romana Nikolića.
Obje su te predstave vrlo važne i zaista jedine koje se bave pitanjem koje je po meni ključno pitanje ne samo Europe nego i svjetskog opstanka. Sada nas je rat u Ukrajini odvratio od problema migranata, uveo u neke druge teme, ali ti ljudi i dalje ostaju tu uz nas, te su sudbine i dalje nesretne, ti ljudi su i dalje u zrakopraznom prostoru. I, evo, ljudi pokušavaju preplivati Kupu i utapaju se, a nama međunarodni sud mora reći da smo postupili okrutno prema malenoj djevojčici koja je izgubila život. Kako je moguće da ne reagiramo na činjenicu da dijete od šest godina mora šetati po nekoj pruzi ili da djeca danas s adresama napisanim na ruci sama prelaze ukrajinsku granicu. Gledati te slike poraz je za cijelo čovječanstvo.
Koliko je psihološki zahtjevno pripremiti ulogu tog mrtvog dječaka iz pozicije roditelja, oca dvoje djece?
Kreneš raditi ulogu od vlastite djece, zamisliš da ih žulja cipela pa ti je grozno. A onda zamisliš malenog dječaka kako s malim ruksakom na leđima prolazi granice i ulazi u neki čamac u prehladnom moru, na putovanju koje su ti ljudi, među kojima su i njegovi roditelji, plaćali nekoliko tisuća eura, a nitko im nije dao ni prsluk za spašavanje koji vrijedi 120 kuna. Tu je nebuloza cijele situacije, ona koja ti želudac zaveže u čvor. I iz te pozicije kreneš kopati. Probe za "Buru" zaista su bile izuzetno teške, izuzetno emocionalne. Istraživali smo, kopali po svim tim emocijama... Ali moraš taj lik donijeti živ na scenu, moraš ga iznijeti kao čovjeka od krvi i mesa. Jako brzo smo shvatili da u toj priči nema mjesta patetici i podcrtavanju emocija jer, da smo krenuli tim putem, izgubili bismo bitku u startu. Ta je priča puno jača od bilo čega što se može prikazati na pozornici. I tako od probe do probe, od emocije do emocije radili smo predano, a sada kada je sve gotovo, mislim da je Roman napravio sjajan posao, složio te slike po nekom svom habitusu i nervu, a onda smo se za to Iva Kraljević, Luka Knez, Semih i ja čvrsto uhvatili.
Meni osobno najpotresnija je scena kada vi navlačite onu premalenu crvenu majicu i legnete u taj pijesak na sceni. Slika koja doslovno gađa u pleksus.
To je bila ideja: kako igrati dijete, a ne biti djetinjast i patetičan. Romano je došao s idejom da probam tu kratku crvenu majicu jer ta nam je boja svima ostala "utisnuta" u mozak s te fotografije mrtvog dječaka. I zaista, kada crvenu majicu iskopaš iz tog pijeska na sceni, kada je staviš na sebe i promisliš što se dogodilo, to postaje vrlo jak znak. Cijela je predstava puna tih znakova koji u promatraču, ako je dovoljno tanan, dovoljno empatičan, bude višeslojne slike i emocije. A uvijek je dobro da predstava ne daje odgovore, nego da postavlja pitanja, da je na taj način zavodljiva, na trenutke čak i smiješna, plesna... Zapravo je takav život, okrene se u sekundi iz smijeha u plač i obratno.
Padaju bombe po Ukrajini, a malena djevojčica pjeva u skloništu pjesmu iz "Snježnog kraljevstva"?
Baš to je život. I te slike iz Ukrajine, djevojčica koja pjeva "Frozen" i učiteljica koja ne želi da rat sve zaustavi, koja ne želi pristati na sve to zlo pa oko sebe okupi klince i oni imaju sat nekog jezika ili matematike. To je ono isto što radi i kazalište, iluzijom te makne od stvarnosti ili propituje tu istu stvarnost. To je živo kazalište od krvi i mesa i jako ga je tužno gledati.
Razumijem da ste se Roman Nikolić i vi na "Buri" našli po dubrovačkoj vezi, ali zanimaju me razlozi zbog kojih prvak ZKM-a bez problema radi u malenom, izvaninstitucionalnom projektu?
Što više toga, to bolje! Mislim da je to zdravo za svakog glumca, da se treba maknuti iz te neke sigurne pozicije iako je i ta sigurnost uvijek upitna. Romanov redateljski rad pratim od njegove prve predstave. Mislim da je hrabar, promišljen i da progovara o temama kojima se institucionalna kazališta možda ne usude ili ne žele baviti, što je velika greška. On je po tom pitanju radikalan i ne odustaje od svoje estetike i svog viđenja svijeta. Naravno, našli smo se po dubrovačkoj vezi, obojica smo Dubrovčani, znamo se od djetinjstva, ali sada nam se prvi put otvorio test za suradnju. I bilo mi je sjajno što smo "Buru" radili u Teatru &TD, jer to je kazalište još uvijek posebna kazališna oaza, mjesto na kojem se divno radi. Ti u &TD-u možeš biti 12 sati i nitko te ne tjera. Ode se nešto pojesti pa se vratimo i nastavimo raditi..., baš kao mala kazališna komuna.
To im je ostalo još iz vremena kada je Teatar &TD vodila Mani Gotovac?
Da, tamo se doista zbiljski može živjeti kazalište. A sve te suradnje su za svakog glumca zapravo propitivanje samoga sebe u kazalištu, ali i kazališta samog. Mislim da radikalno kazalište, ono koje otvara najrazličitije teme, treba krenuti s margine te se zatim polako kroz gradska kazališta probiti do glavne nacionalne kuće koja bi trebala uspostaviti neki standard ispod kojeg se ne ide. A kada će se to dogoditi i koliko ćemo još morati raditi na tome, drugo je pitanje. Meni su suradnje važne i zato što me uvijek zanima kako razmišljaju mladi, kako oni vide kazalište. Zapravo me fascinira koliko su brži, koliko su u svojim rješenjima slobodniji...
Kako je onda moguće da struku tako malo zanimaju ti mladi ljudi? Gledam i neke ispitne predstave na ADU, ali ne mogu reći da ondje srećem redatelje ili ravnatelje kazališta.
To je veliki problem. Ja sam na sreću generacija ADU 2000., koju su redatelji dolazili gledati i vukli nas u svoje projekte. Bila su to druga kazališna vremena, financijski puno sigurnija, tako da je cijela moja klasa uspjela i doslovno smo u svim kazalištima. Tada je bilo pravilo: netko te vidi na ispitu pa te pozove u svoju predstavu, kao što se meni dogodilo s Brezovcem i "Petim evanđeljem" koje je on radio u ZKM-u. Sad su mladi ljudi, nažalost, prepušteni sami sebi i to je tužno. Uz to se i zatvaraju radna mjesta u kazalištima, netko ode u mirovinu i preko noći više nema tog radnog mjesta, a da ne govorim da u cijeloj Hrvatskoj na godišnjoj razini s akademija izlazi 60 mladih glumaca, što je jednostavno previše, tim više jer nemamo strategiju zapošljavanja tih mladih ljudi i nitko ne misli što će s njima biti kad završe studij. Hrvatska je premala zemlja da se zakači na američki sistem "neka konobare dok ih netko ne otkrije". To je nedopustivo.
A da ne kažem koliko smo premali za ideje "neka se odluče žele li biti kazališni ili filmski glumci". Koja budalaština!
U zemlji u kojoj se godišnje snimi šest filmova i napravi 100 predstava u svim hrvatskim kazalištima? To su jako male brojke i zato i akademije moraju napraviti nešto da se tim mladim ljudima pruži mnogo više šansi. Ovdje u Zagrebu imamo F22, dvoranu ADU u Frankopanskoj, ali trebalo bi je uspostaviti kao kazalište, da se te ispitne produkcije ondje igraju najmanje sedam-osam dana, da ih ljudi imaju prilike vidjeti. Tako će i ti mladi ljudi dobiti "utakmice u nogama" i nakon toga prirodnije ulaziti u taj svijet posla i kazališta. I tu će se sigurno iskristalizirati neki dragulji od ljudi, koji će danas-sutra nositi program institucionalnih kazališta.
Ono što nikada nisam uspjela shvatiti u poziciji jednog glumca način je na koji oni dolaze do filmskih uloga. Primjerice, očekivala sam da se vi nakon "Osmog povjerenika" nećete moći braniti od filmskih ponuda, a kad tamo...
Da, baš! No ja se nikako ne smijem tužiti. Dobiti film glumcu u Hrvatskoj sedmica je na lotu. Zaista ne znam koje se sve stvari moraju poklopiti da bi se to dogodilo. Na sreću, ja sam odmah nakon "Osmog povjerenika" snimao "Ladu Kamenski", jedan predivan film na koji sam posebno ponosan. Ponosan sam za koji mali novac i u kojim malim prostorima mi znamo napraviti film...
... i s kojim velikim glumcima?
I to. Ali zaista ne znam koja bi bila formula filma. Ja sam dijete Dubrovnika, Igara, Akademiju sam bazično upisao zbog kazališta. I onda ti na Akademiji kažu: "Zaboravi film, ako ti se dogodi, dogodio se!" Doslovno kao u onoj reklami "Nemoj misliti na torticu..." A kada ti se film dogodi, shvatiš kakva je to magija, kako je to čaroban spoj likovnosti, glazbe, glume. Ali kazalište je bilo i uvijek će biti teretana za glumce. Ti se u kazalištu čeličiš, tamo propituješ i sebe i druge. Film je nešto drugo, u tri pokušaja moraš dati svoju najbolju glumu, a kazalište ostaje kao neka stara maslina, neka dobra majka koja ti nudi šansu i da pogriješiš, nije to strašno jer ćeš to ispraviti u nekim sljedećim izvedbama. A film je okrutna maćeha, kamera te ili voli ili ne voli. Ali je baš zato i toliko erotičan, primamljiv....
I način na koji film dopire do ljudi neusporediv je?
Doslovno neusporediv. Zna se da su se napravile silne greške u koracima, ali zaista ne znam zašto Hrvati svoj film preziru.
Rekla bih zbog filmova iz devedesetih!
Točno, tu se dogodio taj veliki "flop" i publika je prestala vjerovati u hrvatski film. Ali stvari se mijenjaju, sada ima toliko dobrih hrvatskih filmova. Uspjeh "Murine" senzacionalan je i sada se reflektor inozemnog interesa opet prebacio na hrvatski film. Stranci sada žele vidjeti što se događa u našoj kinematografiji, a ja mislim da imamo toliko divnih priča za ispričati, takvih ljudskih sudbina koje zaslužuju filmove i zato vjerujem u ljude koji se sada bave filmom jer vidim da ide nabolje.
Vratimo se samo još jednom na trenutak kada vam je ponuđena uloga u "Osmom povjereniku", što ste prvo pomislili?
Umro sam od smijeha, jer je proces nastajanja tog filma bio nevjerojatan i nestvaran. Još sam bio na Akademiji kada sam pročitao Baretićev roman i zaljubio se u nj. Znao sam da u tom trenutku ne mogu biti ni starac s otoka ni povjerenik ni Tonino. I ludim slučajem sudbine sve se zakompliciralo s tim filmom i prošle su godine.
Čekao vas je?
Da, zato i nisam mogao vjerovati kad smo krenuli s probama. Tek kada smo došli na taj magični Brač, pa na Zlarin, kada sam odjenuo to odijelo, shvatio sam da se to događa, da sam u tom filmu. I volio bih još takvih projekata na otoku koji cijeli žudi da se nešto događa i izvan sezone. Brač nas je iznio na rukama i kada shvatiš koliko je to svim tim ljudima važno, ne smiješ ući u taj posao s figom u džepu, mora to i tebi biti jednako tako važno.
Brač vas je dočekao s "Našim malim mistom" u mislima?
Tako je, ljudi se tamo sjećaju tih vremena kada su bili klinci i kada su trčali oko kamera. Bilo je prije više novca i serije su se snimale po dva-tri mjeseca. Bilo bi divno da nam se to ponovi, ali teško s budžetima koje sada imaju i filmovi i TV serije.
Uskoro će ljeto, a vi se vraćate u Dubrovnik, i ovog ste ljeta Hamlet na Lovrijencu?
Da, i svaka je godina drugačija. Jednom smo kasno u noć Magelli i ja razgovarali koliko je taj Shakespeare predivan i kako je nevjerojatno koliko je glumaca, redatelja i umjetnika nahranio i koliko ih hrani tijekom svih ovih stoljeća svojom virtuoznošću, svojim riječima. I zbog toga me veseli svaka nova sezona Hamleta jer u svakoj iz tih predstava izađe neki novi segment. Promislio si ulogu, kompleksan je lik, ali ne možeš vjerovati kakva se magija stvori navečer kada se na tom Lovrijencu upale reflektori. Zato mi je i drago da idemo s Hamletom u treću sezonu.
Hamlet je glumački vrh, zna se koji i kakvi glumci igraju Hamleta, a zna se i kakvi glumci dobiju priliku igrati Hamleta u Dubrovniku. To je vrh vrhova. Zato si nikada neću oprostiti što sam propustila vidjeti Daniela Day-Lewisa kao dubrovačkog Hamleta.
Svi govore da je to bila kazališna poslastica, kazališno slavlje. Sjećam se, bio sam dijete, a oni su golem kip Hamletova oca helikopterom prebacivali s aerodroma na Lovrijenac, a mi klinci smo trčali i pratili taj helikopter s tom nekom ogromnom spodobom... I to je već bilo magično. Bila su to druga vremena, kada je cijeli Dubrovnik živio za Igre, kada je sve bilo podređeno kazalištu, baletu, glazbi. Vremena se mijenjaju, ali ne želim kukati. Moja je majka gledala tog Hamleta Daniela Day-Lewisa i bila je fascinirana, a kada sam joj rekao da je došlo moje vrijeme za Hamleta, ona je pitala: "Kako ćeš sada ti?" Rekao sam joj: "Od rečenice do rečenice." I zaista sam se, nakon što sam saznao da ću biti Hamlet u Dubrovniku, prvih petnaestak dana pokušavao riješiti svega što znam, sveg tog tereta koji ta uloga nosi i tereta koji Dubrovnik nosi.
Biti prorok u vlastitom selu?
Baš to. Nije to zahvalno, ali je s druge strane predivno vidjeti u publici tete iz vrtića ili profesore iz srednje škole, neke ljude koji su mi obilježili odrastanje i život, vidjeti da su ponosni, da i njima moja uloga puno znači. Bude to predivno i emotivno. A Hamlet je ono što mi glumci radimo: kazalište koje mora ispričati priču. I divno se nekada vratiti oko vatre i pričati priče.
O Hamletu imam još samo jedno važno pitanje, glumac može biti Hamlet ubrzo nakon Akademije, kao što je to bio Goran Višnjić, može igrati tu ulogu mnogo kasnije, kao što to vi sada igrate, ali Ofelija, kao ni Julija, nemaju taj luksuz. Zašto žene tako brzo stare u kazalištu?
To je tuga velika. Sada se malim koracima pokušavaju promijeniti neke stvari. Glumci su zaista kao vino, što stariji, to bolji, nekako nas je priroda pomazila pa starimo, ne mogu reći bolje pa ću reći prirodnije, iako nije ni to prava riječ. Žene doista, ako ne odigraju Juliju do 25. godine, nikada neće. Ako ne odigraju Ofeliju tako mlade, nikada neće, naravno ako se ne dogodi fantastičan koncept koji je Frljić napravio za svog Hamleta u ZKM-u, gdje je Nina Violić maestralno igrala i Ofeliju i Gertrudu, baš kao što maestralno igra Gertrudu i u mojoj dubrovačkoj predstavi. Ali to su zaista rijetke prilike i žene su uvijek u tom trpnom položaju i u kazalištu i na filmu, uvijek su one neki dodatak muškom problemu. Za mene osobno to je katastrofa jer toliko je divnih ženskih priča. Na sreću, vidimo po plejadi filmskih i kazališnih glumica da se one bore za svoj prostor i da uspijevaju u toj borbi. Naravno, užasno je da se uopće moraju boriti za prostor, ali sjajno je što uspijevaju i kako su jake, talentirane i odlične. A muške uloge su još uvijek jače jer bi se, da ne bude tako, trebalo izbrisati 500 godina ljudske povijesti i ljudskog stvaralaštva, pisanja za muškarce. Na sreću, neke divne spisateljice, divne dramaturginje pokušavaju izjednačiti taj svijet. Ja navijam za njih. •
Izjava F. Maškovića iz naslova nije problematična zbog svoje netočnosti, nego zbog svoje zlonamjernosti. Dakako da smo empatičniji (u globalu!) prema izbjeglicama iz Ukrajine nego onima iz arapskih zemalja jer je kod prvih riječ o 50% djece i 48 % žena i starijih ljudi, a kod drugih je riječ o 95 % mladih muškaraca između 18 i 40 godina starosti. Sasvim dovoljno da budemo empatičniji ne uzimajući u obzir razlike u ponašanju jednih i drugih.