Ništa, kad je Picasso u pitanju, nije onako kako se čini. “Baš kad nešto zaključite o njemu, jednako vrijedi i suprotno”, kaže John Richardson, čovjek koji je proteklih pedeset godina srušio mnoge mitove o najvećem umjetniku svih vremena. Ugledni osamdesetdevetogodišnji britanski povjesničar umjetnosti upravo završava posljednji, četvrti dio umjetnikove službene biografije “Picassov život”, u kojemu će, kako je najavio, raskrinkati još jedan mit o Picassu. Prije svega odnosi se to na njegov odnos prema crkvi, politici, komunističkoj partiji i Francu.
Druženje u Francuskoj 50-tih godina
U knjizi u kojoj se bavi posljednjim razdobljem života velikog umjetnika, od 1933. do 1973., a koja izlazi iduće godine, bit će zasigurno puno novih pikanterija koje dosad nisu bile poznate. I dok se o Picassovu privatnome životu, njegovim ženama i muzama gotovo sve zna, umjetnikovi religiozni i politički stavovi nisu ništa manje zanimljivi. “Kako je mijenjao žene, tako je mijenjao i svoje političke stavove”, tvrdi Richardson koji posljednjih godina uoči izlaska svog uratka na kapaljku medijima iz svoga luksuznog newyorškog stana na Petoj aveniji, okružen djelima ne samo Picassa nego i Braquea, Freuda, Warhola, daje nove, tek otkrivene detalje, o kojima piše uz pomoć nekoliko suradnika. Taj, danas gospodin u godinama, koji se s Picassom intenzivno družio pedesetih godina prošloga stoljeća dok su obojica živjeli na jugu Francuske, često surađuje i na izložbama posvećenima Picassu. Iako ne želi otkriti previše, ipak je uoči izlaska zadnjeg sveska, a bliži se i 40. obljetnica smrti velikana, podijelio neke najzanimljivije odlomke s nestrpljivom javnošću koju uvijek intrigira sve što je povezano s genijem kakav je bio Picasso.
Radeći na knjizi Richardson je otkrio dokumente koji svjedoče da je Picasso iz egzila u Francuskoj dogovarao retrospektivu u Španjolskoj, a pregovore je vodio s Francovim izaslanikom. Veliki komunist Picasso potajno je šurovao s čovjekom kojeg je žestoko osuđivao i čije je zločine ovjekovječio na svojim djelima.
“Kao netko tko je često razgovarao s Picassom pedesetih godina, uvidio sam da je unatoč njegovoj lojalnosti prema francuskoj Komunističkoj partiji najveće osjećaje tijekom egzila gajio prema Španjolskoj. Ono što je najviše na svijetu želio bila je retrospektiva u domovini”, ističe Richardson. Franco je s druge strane pokušavao pridobiti Picassa na svoju stranu, svjestan snage slika u kojima osuđuje njegov režim. Francov najveći problem, prema pisanju Richardsona, bila je antifašistička ikona Guernica, koja se čuvala u MoMA-i. Njegovi veleposlanici u ključnim gradovima izvještavali su da je slika izazivala vrlo negativne stavove prema Francovu režimu gdjegod je postavljana. Ministarstvo vanjskih poslova odlučilo je stoga krenuti u akciju, te je Franco 1956. godine preko svojih ljudi poslao jednog mladog namještenika iz ministarstva kulture, Morena Galvana, u Cannes da zatraži dopuštenje Picassa da mu se priredi u povodu 75. rođendana velika retrospektiva u Muzeju suvremene umjetnosti u Madridu. Picasso je prvo odbio primiti Galvana, no nakon mjesec dana je popustio. Nije mu rekao ni da, ni ne, navodi Richardson, te dodaje kako je u tome trenutku stvari u svoje ruke preuzela diplomacija preko španjolskog kulturnog atašea u Parizu. Velika zadaća nagovaranja Picassa povjerena je ravnatelju muzeja suvremene umjetnosti iz Barcelone. Unatoč tomu što se inzistiralo na tajnovitosti tijekom pregovora, proširile su se glasine da je Picasso obećao Madridu ne samo veliku retrospektivu, već i donaciju od 30 svojih kapitalnih djela. To se, naravno, nimalo nije svidjelo njegovim prijateljima u Komunističkoj partiji. Richardson otkriva da se u dnevniku Jeana Cocteaua spominje pismo koje je Picasso primio od jednog uglednog Španjolca u kojemu ga moli da odustane. Picasso se u svakom slučaju dvoumio. No, na kraju je ipak zaključio da bi mu izložba pod Francovim pokroviteljstvom narušila ugled, te je odustao.
Je li bio komunist ili katolik?
Prema Richardsonu, Picasso, razočaran u politiku Sovjetskog saveza, pogotovo nakon intervencije u Mađarskoj, bio je komunist samo na papiru i formalno je to bio do smrti. Richardson je mnogo informacija dobio od Picassa, koji je, kako je priznao u jednome intervjuu, vrlo rado surađivao i bez cenzure pričao o svemu što ga je zanimalo. Mnogo je saznao i od njegovih žena. Dora Maar mu je ispričala kako je Picasso postao komunist nakon jedne večere s grupom pristaša generala Charlesa de Gaullea, kojemu se sve do tada divio. Francoise Gilot, s kojom je Picasso dobio dvoje djece, Claudea i Palomu, bila mu je dragocjena za razdoblje koje je umjetnik proveo u gradiću Vallaurisu na jugu Francuske, krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina prošloga stoljeća.
Osim kontradiktornih političkih stavova zanimljiv je bio i Picassov odnos prema religiji o kojem je autor umjetnikove biografije dosta doznao od Picassove posljednje supruge Jacqueline Roque i njegova galerista i bliskog prijatelja Daniela Henryja Kahnweilera. Upravo njemu Picasso je rekao da mu je obitelj oduvijek bila katolička, iako nisu išli u crkvu. Galerist je otkrio Richardsonu i da je Picasso bio zapravo sasvim apolitična osoba. “Njegov komunizam je bio nepolitički. Nikada nije pročitao ni redak Marxa i Engelsa. Njegov komunizam je bio sentimentalan”.
Prema tvrdnjama Jacqueline, Picasso je potajno davao donacije Katoličkoj crkvi te je, kako piše Richardson, bio u korespondenciji s jednim španjolskim svećenikom koji je želio da mu napravi freske u crkvi. Jacqueline mu je jednom prilikom priznala da je bio veći katolik od pape.
“Picassovo djelo puno je paradoksa. Kao, uostalom, i njegovi pogledi na religiju i politiku, a da ne spominjemo njegov ljubavni život”. Najveći živući znalac Picassova stvaralaštva i službeni biograf španjolskoga genija tim je zapravo jednostavnim riječima pokušao i u povodu jedne, prema njegovu sudu ne potpuno korektno odrađene izložbe posvećene političkoj dimenziji Picassova stvaralaštva “Peace and Freedom” (“Mir i sloboda”), objasniti da stvari nisu crno-bijele. Pa tako i slika o Picassu, kao velikome komunistu i umjetniku koji je stvarao režimske radove u službi Partije. Kako tvrdi Richardson u članku u kojem reagira na izložbu koja je pretprošle godine, među ostalim, bila postavljena i u bečkoj Albertini, mnoga djela za koje se tvrdi da su propaganda Komunističke partije, naprosto to nisu. Mnogi kustosi ne razumiju Picassa, smatra povjesničar umjetnosti, te trpaju neka njegova djela u režimsku umjetnost, ne shvaćajući uopće da ona nemaju veze s politkom već “Picassovim dugogodišnjim strahom od oružanih napada”, zaključio je Richardson.
Picasso je za lovu bio spreman sve napraviti. I skinuti gaće. Zato i je iza sebe ostavio 50000 djela.