Belgijski umjetnik Jan Fabre istinski je pjesnik kazališta 21. stoljeća. Ne samo zato što piše poetski nadahnute tekstove, već zato što je njegov teatar pjesma sa bezbrojnim slojevima značenja, te istovremeno vizualna, scenska perfekcija kakva se rijetko viđa. Jan Fabre je istovremeno i vrlo hrabar umjetnik koji u svojim idejama i vizijama ide do kraja, stisnuvši petlju i nad onim što nam možda i nije uvijek drago vidjeti.
Njegov "Prometej, krajolik II", predstava koja je otvorila ovogodišnji Bitef i čiju smo hrvatsku premijeru vidjeli sinoć na sceni zagrebačkog HNK, u sklopu Festivala svjetskog kazališta, priča svima dobro znani mit. Prometej je bogovima ukrao vatru kako bi je darovao ljudima. Kazna je strašna – Zeus ga osuđuje na besmrtnost, okovan je na stijeni, a orlovi mu svakog dana kljucaju jetru. No, sudeći po Fabreu najgora kazna koja može stići svakog junaka jest ona da mora gledati posljedice svojih djela.
Tako je "Prometej" slika krvavog mitološkog doba, metafora o junacima svih vremena i vječna dilema na temu trebamo li danas junake i kakvi bi to oni trebali biti. Jedan od brojnih slojeva ove priče – koju Fabre sa svojim umjetničkim ansamblom donosi u nevjerojatnoj vizualnoj raskoši, koju postiže s minimumom scenskih sredstava, uz maksimalnu kreativnost – je priča o ljudskim strastima, tjelesnosti, erosu, pa i ludilu. Drugi sloj govori o tome kako se bogovi (sudbina, ili igra slučajnosti..., kako vam drago) poigravaju s ljudima. U konačnici ljudi su ti koji ih uvijek pokušavaju nadigrati, ali ta se ljudska vatra tako lako gasi, bez obzira je li riječ o životinjskim nagonima ili pokušaju da se pronađe put u nirvanu.
Fabreova slika svijeta ipak nije crna. Takvi smo kakvi smo, i tu tijek vremena, od mitova na ovamo, ne može ništa promijeniti. Baš zato je istinski duhovita scena u kojoj odličan plesni ansambl (uzmite to s rezervom, jer na sceni je jedanaestoro glumaca tj. performera kako ih sam Fabre naziva, tvrdeći da su glumci zastarjeli pojam iz 19. stoljeća) zapleše na "Hare Krisna". Uz sve to autoru uspijeva na scenu vratiti i onu dobru staru kazališnu čaroliju, kada gledatelja sve što se događa na sceni toliko uvuče u taj svijet da jednostavno propusti vidjeti tehničke detalje tog čuda.
Ova je predstava nastala u antwerpenskom Toubleynu, a u koprodukciji je sudjelovao i naš ZKM. U predstavi nastupa i Katarina Bistrović-Darvaš kojoj kao i svim ostalim izvođačima kapu treba skinuti do poda.
Ovaj gore diletantski tekst je tekst Fabrove PR službe pa čak i fotografija je uradak Wongan Bergmann-a. Prometej II je potpuno promašeno trećerazredno djece s besmislenim scenarijem napravljenim u suradnji s Jeroen Olyslaegers. Fabre polazi od jednostavne pretpostavke da je je suvremeni gledatelj glupan koji se će zadovoljiti bezveznim infantilnim vizualnim efektima začinjenom eksplicitnom pornografijom. U predstavi se sve vrti oko toga da se pseudo glumci zalijevaju pijeskom i to većinom u eksplicitnim snošajima. Bespotrebna pornografije ima na pretek: goli muškarac simulira mastrubaciju, gola djevojka se nabija svojom vaginom na štap kojim glumac vjerojatno simulira paljenje vatre, polugola djevojka vršlja sa po sceni sa sedlom na leđima Nesretni Prometej stojao je 90 min raskrčen na pozornici a da nije progovorio niti riječi. Šteta bačenih 180 kuna (inače dvostruko skuplju nego recimo u NY) za beskrajno plitku predstavu koju nam je servirao.