Ugledna američka književnica, prevoditeljica i profesorica Lydia Davis jedna je od najvažnijih gošći jubilarnog, dvadesetog Festivala europske kratke priče koji počinje 6. lipnja, a osim u Zagrebu, održavat će se i na Visu i Hvaru. Na otočko izdanje popularnog festivala jedna od najpoznatijih svjetskih autorica kratkih priča neće osobno doputovati iz SAD-a, ali ne zbog koronske pandemije, nego zbog osobnog, jasno izraženog ekološkog stava. Na hrvatski su prevedene dvije knjige Lydie Davis, i to njezin jedini roman “Kraj priče” i zbirka priča “Ne mogu i neću”. Knjige je objavila naklada Oceanmore. Jedna od najvažnijih nagrada koju je američka spisateljica itekako zavrijedila svakako je nagrada Man Booker International iz 2013. godine. Lydia Davis nekoć je bila i supruga još jednog znamenitog američkog pisca, također gosta Festivala europske kratke priče Paula Austera. Bivši supružnici na festivalu će sudjelovati u digitalnom obliku.
Vi ste dokazali da se kratka priča može napisati u nekoliko rečenica. Jeste li time pretkazali vrijeme Twitter priča?
Ja nikad ne bih predvidjela dolazak Twittera! Uzela sam jednostavno model drugog pisca kratkih priča Russella Edsona i htjela vidjeti što bih ja mogla s tom formom kratke priče. Najkraće kratke priče napisala sam prevodeći vrlo dugačak Proustov roman “Jedna Swannova ljubav”.
Je li veza između kratke priče i poezije jača od veze kratke priče i romana?
Vrlo je teško nešto generalno reći o tome. Neki pisci kratkih priča razvili su forme vrlo bliske proznim poemama, dok su drugi pišući duge tradicionalne priče vrlo bliski romanopiscima. A opet ima onih koji pišu vezane kratke priče, vrlo popularan oblik koji se u konačnici svodi na roman.
Literarni život uglavnom ste posvetili kratkoj priči. Postoje li čitatelji koji specijalizirano čitaju kratke priče?
Vjerojatno ima čitatelja koji specijalno čitaju kratke priče. Osobno više volim čitati romane i nisam čitateljica kratkih priča, volim se zadubiti u nešto što traje dulje. Ali zasigurno kratke priče svih tipova uvijek imaju čitateljstvo. Sada kada su ljudi generalno u žurbi ili imaju kraći raspon pažnje, kratke priče trebale bi biti prikladne našem vremenu.
Pisce često pitaju za autobiografske motive u njihovim djelima. Kakav vi odnos imate prema literariziranju svog života?
Mnoge moje priče dolaze direktno iz mog života i dnevnog iskustva uključujući i druge ljude, čitanja i slično. Neke priče su lagano fikcionalne, a neke izrazito izmišljene. Neke pak nemaju nikakve poveznice sa mnom. Ja objektiviziram materiju na način da je ispričam, pri čemu narator može sličiti meni ili nemati nikakve veze sa mnom.
Je li sada, nakon što je Alice Munro dobila Nobelovu nagradu, lakše naći nakladnika koji će objaviti zbirku kratkih priča?
Ne bih znala odgovor na to, ali generalno ne bi trebao biti narušen status kratke priče. Istina je da i sada izdavači radije publiciraju romane negoli knjige kratkih priča. Moje osobno iskustvo s mojim jedinim romanom prilično je frustrirajuće. Imala sam gotovu knjigu kratkih priča i započeti roman pa sam izdavaču ponudila obje knjige pretpostavljajući da će publicirati gotovu knjigu kratkih priča, a tek potom roman. Međutim, on mi je predložio da pričekamo da se prvo izda roman kad ga napišem, a tek potom već gotova knjiga priča i to je na kraju bilo dvije godine poslije romana.
Jesu li vaše knjige u SAD bestseleri?
Mislim da je samo moja jedna knjiga bila na listi bestselera, i to samo tjedan dana. Ne sjećam se točno. Pokušavam napisati dobru, solidnu knjigu koja će trajati. To me zadovoljava.
Predavali ste i kreativno pisanje. Precjenjuje li se možda važnost talenta u literaturi?
Povukla sam se iz predavanja da mogu više vremena posvetiti pisanju i prevođenju. Ali mislim da se mnoge vještine pisanja mogu naučiti i da studenti mogu znatno napredovati bilo kad da počnu s pisanjem. Talent je važan baš kao i ljubav prema pisanju i spremnost da se puno radi i teži perfekcionizmu.
Desetljećima ste i prevoditeljica. Zašto ste, npr., prevodili “Madame Bovary”?
U vrlo ranoj dobi, s možda petnaest ili šesnaest godina, uživala sam u stranim jezicima i čak zamišljala se da ću postati prevoditelj. To se nije nikad promijenilo. Čak sam neko vrijeme i zarađivala kao prevoditelj. Mnogo godina prihvaćala sam sve ponude bez obzira na to sviđa li mi se knjiga ili ne. Tada sam dobila priliku da prevodim Proustovu “Jednu Swannovu ljubav” koja se smatra vrhuncem u prevoditeljskoj karijeri. Tada sam mislila da sam završila s tako dugačkim prijevodima. Ali tada mi je ponuđena “Madame Bovary” koju nisam voljela kad sam je čitala prije. Ali obožavala sam Flauberta i smatrala da bi bilo interesantno raditi na knjizi toliko različitoj po stilu i senzibilitetu od Prousta, pa sam prihvatila ponudu. Ali bio je to dugotrajan projekt i naporan rad!
Vidite li se sebe kao autoricu koja ruši ili uspostavlja pravila?
Ja sam sve više i više svjesna koliko se pisci razlikuju i kako svako djelo ima različit efekt na čitatelja. Pisac čudnih priča Flannery O’Connor piše sasvim drugačije od Katherine Mansfield ili Antona Čehova u njihovim kratkim pričama. Također postoji duga tradicija vrlo kratkih priča Petera Altenberga iz Austrije ili pak Kafke iz Njemačke. A nijedna nije slična ovoj drugoj. Ja nastavljam tu tradiciju, nisam je ja započela. I pokušavam neke druge stvari kao što su i pisci prije mene činili. Dakle forme koje su još kraće ili pak vrlo duge, poput opsesivnih monologa. Uživam u isprobavanju novih stvari, što ponegdje obično ispadne presedan.
Da nema korone, biste li osobno doputovali u Hrvatsku na Festival europske kratke priče?
To je vrlo teško pitanje. Voljela bih posjetiti Hrvatsku. Ali prije početka pandemije, možda godinu prije, odlučila sam više nikada ne putovati avionom zbog zagađenja izazvanog avionskim prometom i činjenice da svijet nije dovoljno osviješten o zastrašujućim promjenama klime i posljedicama koje zbog toga mogu nastati. I dalje sam pri toj odluci. Ali ako se razviju električni avioni, mogu razmisliti o promjeni svoje odluke. Vrlo sam počašćena pozivom da dođem u Hrvatsku, ali ujedno i žalim što to nikada neće biti moguće. Ali ja ću je posjetiti iz daljine, preko interneta i uživati u sudjelovanju na festivalu iz daljine.
