Možda bi legendarna montyphytonovska poštapalica "A sad... Nešto posve drukčije!" mogla najbolje predočiti razliku između kićenog bijelog spektakla klasičnoga uprizorenja "Trnoružice" i druge ovogodišnje produkcije zagrebačkog Baleta "Maestro" praizvedene u HNK.
U godini stote obljetnice rođenja Borisa Papandopula nacionalni je teatar postavio plesnu fantaziju u dva čina temeljenu na životu i glazbi toga iznimnog glazbenika, čiji je raskošni glazbeni talent u velikoj mjeri došao do izražaja upravo u zagrebačkom HNK. A za tu suvremenu plesno-glazbenu viziju velikoga maestra najzaslužniji su književnik Nedjeljko Fabrio, kao autor libreta, te Ljiljana Gvozdenović, koja potpisuje koreografiju, režiju i izbor glazbe.
Jedna od najvećih vrijednosti ovoga baleta upravo je činjenica da se izvodi uz snimke ponajboljih Papandopulovih djela, čijim je izvedbama ravnao sam umjetnik. To znalci ističu kao osobitu prigodu da se mnogi podsjete i na maestrovu dirigentsku vrsnost.
Fabrio je, pak, u pokušaju odmaka od dokumentarističkog pristupa svojoj muzi pribjegao muzama. Sačuvavši neke faktografske odrednice Papandopulova života (rodni Honnef, Konzervatorij u Beču, zagrebački saloni, markantne pojave majke i oca...), ali u mitološkom okruženju, on zapravo slika čovjeka-umjetnika, sa svim usponima i padovima, koji se na kraju uvijek utječe muzama. "Maestro", čijih se deset slika izmjenjuju dostatno brzo i efektno, jednako je hommage Papandopulu, koliko i samoj umjetnosti.
Naslovnu ulogu Maestra otplesala je jedna od dugoročno najisplativijih investicija zagrebačkog baleta gost iz Maribora Anton Bogov. I on je, kao i svi drugi, tek u koreografski nešto dinamičnijem drugom činu uspio pokazati raskoš plesačkog talenta od eksplozivnog, razigranog mladića do elegičnog, emocionalno izmučenog umjetnika. Njegov istančani pas de deux u sedmoj slici s Petrom Vargović, izražajnom muzom glazbe Euterpom, apsolutni je vrhunac baleta.
A svaka pojava crnoga lika Foba, utjelovljenja zla i životnih nedaća, izazivala je oduševljenje ponajprije zahvaljujući izvrsnom, ekspresivnom Georgeu Stanciuu. U tom "muškom baletu" Pavla Mikolačević i Ivančica Mirošević bile su nježne muze plesa i poezije, Majka Mihaele Devald izražajna u sceni s ogledalom, a Mirna Sporiš razigrano Dijete.
U Baletu nezaobilazna Ivanka Boljkovac
Zanimljivo je da se kao jedna od, čini se, nezaobilaznih epizodnih uloga u baletima nacionalnog predznaka udomaćila operna diva Ivanka Boljkovac. Nakon Staroga Mačka u baletu Brune Bjelinskog, Gvozdenović joj je ovaj put dodijelila stvarateljsko-glazbenu ulogu božice Zemlje Geje. Njezin, te ostale raskošne, stilizirane kostimografske konstrukcije osmislila je Dženisa Pecotić, minimalističku scenografiju baleta temeljenu na simboličkim detaljima potpisuju Nenad i Jana Fabijanić te Nika Pavlinek, a oblikovanje svjetla Deni Šesnić.
