Zagrebački gradski parlament na posljednjoj je sjednici prihvatio zaključak da ova povjesničarka umjetnosti dobije Nagradu Grada Zagreba, koja bi joj se trebala dodijeliti 31. svibnja, na Dan grada. Nagrada je objašnjena cjelokupnim doprinosom Snješke Knežević povijesti urbanizma i arhitekture Zagreba. Bio nam je to povod da ovu poznavateljicu glavnoga grada pitamo kako vidi njegov razvoj, što bi mijenjala i ima li u suvremenoj arhitektonskoj povijesti uopće dobrih primjera.
Kako biste, kao povjesničarka umjetnosti, opisali sadašnje stanje središta metropole?
„Središte metropole“ nije potpuno precizan pojam, radije bih govorila o povijesnom središtu, i to o njegovoj jezgri, a to su Gornji grad i Kaptol s bivšim podgrađima Tkalčićevom i Vlaškom ulicom te Donji grad. Ta jezgra nosi i predstavlja urbani identitet Zagreba, ono što Zagreb čini Zagrebom. Unatoč tome što se ta povijesna jezgra, zajedno sa svojom širom zonom – preširokom po mojemu sudu, štiti najvišom kategorijom, njezino je stanje i prije potresa bilo otužno; katkad me donjogradske ulice podsjećaju na stanje europskih gradova poslije Drugog svjetskog rata. Dok su neke države ušle u Europsku uniju sa savršeno obnovljenim povijesnim središtima, na primjer Slovačka s Bratislavom, a da ne spominjem druge uistinu prave srednjoeuropske metropole kao što su Beč i Prag, dok Budimpešta sustavno obnavlja svoje veliko povijesno središte, Zagreb konstantno nazaduje, a središte je u gorem stanju nego noviji dijelovi grada. Sada, nakon katastrofe koja nas je snašla, obnova povijesne jezgre – kako sam je definirala – trebala bi biti kapitalni, i to državni projekt, želimo li da Zagreb uistinu bude ili, bolje rečeno, postane europska metropola. Čuju se samo otrcane fraze, slušamo o administrativnim problemima, obnova se, doduše, najavljuje, a da mjerodavne struke nisu postigle suglasnost o esencijalnim načelima obnove. Iskustva postoje, Zagreb ima velik intelektualni i kreativni potencijal, ali sve je utišano, otuđeno, zamrlo.
Postoji niz područja i objekata u Zagrebu koji su zaštićeni kao cjelina, no već godinama stoje i propadaju, poput Paromlina, Gredelja, tvornice Sljeme u Sesvetama... Kolika je, po vama, vrijednost takvih kompleksa i je li nečinjenjem došlo do faze kad je ulaganje neisplativo?
To o čemu pitate bivše su i napuštene tvornice, za koje postoji obilje prijedloga, ideja pa i projekata, ali oni se ne ostvaruju, a stanje tih objekata (kompleksa) sve je lošije unatoč zaštiti koja se uopće ne respektira. U Europi, a i drugdje, bivše industrijske zone odavno su shvaćene kao urbanistički i ekonomski kapital, što znači da su doživjele reurbanizaciju, da su pretvorene u nove, moderne kvartove i uključene u život gradova. I za urbaniste i za arhitekte bile su poticaj za kreaciju, postale nositelji novog urbaniteta s atraktivnim arhitektonskim simbolima, koji su u pravilu djela najuglednijih autora. Navodim najpoznatije megaprojekte, poglavito transformacije područja starih, napuštenih luka sa skladištima i industrijskim pogonima: Docklands u Londonu (1981. – 1998.), Kop van Zuid u Rotterdamu (1993. – 2010.), HafenCity u Hamburgu, golem razvojni projekt započet 2008. s perspektivom dovršenja do 2030. i Fjord City (Oslo) koji obuhvaća sav waterfront s lukom i najrazličitijim industrijskim postrojenjima, koji će do 2030-ih primiti oko 120.000 stanovnika. U svim tim novim područjima planirani su stambeni i poslovni, kulturni i edukativni sadržaji, mnogo javnih površina, trgova, šetališta, promenada. Što tiče navedenih primjera zagrebačkih industrijskih sklopova i područja, ne mogu govoriti o njihovoj ekonomskoj vrijednosti, nego samo o važnosti njihova mjesta i mogućnostima njihove reurbanizacije i transformacije. Upozoravam i na višekilometarski potez duž željezničke pruge od Črnomerca do Borongaja, koji se s pravom obilježava kao brownfield zona, dakle zapušteno, degradirano područje bez života – ukratko kao nemjesto. U sve to ima smisla ulagati, to je razvojni kapital, ali očito se čeka na kompetentne i aktivne strane investitore.
Koji period povijesti glavnoga grada smatrate posebno važnim za njegov razvoj i zašto?
Za kojeg gradonačelnika/arhitekta/graditelja/urbanista smatrate da je posebno pridonio razvoju grada, odnosno koji vam je omiljeni? Za razvoj i identitet donjogradske jezgre (Ilica-željeznička pruga, Draškovićeva-Ulica Republike Austrije) najvažnije je doba prve modernizacije od 1880-ih do prijeloma stoljeća, za razvoj njezinih ekstenzija prema istoku i sjeveru razdoblje protomoderne i moderne, od početka 20. stoljeća do Drugog svjetskog rata. To su faze koje su donijele ne samo izuzetna arhitektonska ostvarenja nego i otvorila razvojne perspektive. U međuratno doba Zagreb je bio otvoren, kozmopolitski grad s visokom razinom urbaniteta. Od starijih gradonačelnika upozorila bih na Adolfa pl. Mošinskog i dr. Milana Amruša, od urbanista svakako Milana Lenucija kojim sam se mnogo bavila; kasnije moderniste Vladimira Antolića, Ivana Zemljaka, Josipa Seissela, Ernesta Weismanna, koji je donio načela CIAM-a, dok je arhitekte nemoguće nabrojiti, koliko ih ima izvrsnih i kreativnih u svim razdobljima rasta i razvoja Zagreba. O „omiljenosti“ ne mogu govoriti; to je subjektivna kategorija koja ne smije utjecati na znanstveni pristup povijesnim fenomenima. Jedini je kriterij objektivnost i oslanjanje na izvore. Svatko je pridonio nešto, a sve što smo naslijedili i stvaramo danas rezultat je prilika i realnih mogućnosti.
Neki kultni prostori, poput kavane Medulić ili Corsa, ostali su upisani u povijest grada, no danas prostori u kojima su djelovali “žive” na različite načine – u prostoru Medulića je trgovina, dok Corso prazan propada. Što je, po vama, bolje s obzirom na to da su neki preobražaj prostora kavane Medulić prozvali “kulturocidom”?
Kulturocid je apsolutno pretjeran pojam za preuređenje te kavane; za njezinu preobrazbu odgovoran je vlasnik koji je odbio svaku mogućnost rehabilitacije sadržaja i želio komercijalnu namjenu. Sadašnji interijer DM-a jedan je od boljih, sadrži i mali kafić. Mnogo i kritično sam pisala o sudbini povijesnih kavana, na primjer, u knjizi “Zagreb u škarama“, ali i drugdje, a argumenti za zamiranje kavana uvijek su se svodili na nove i drukčije običaje i rituale, drugim riječima – kavane su navodno prevladane. Čemu, primjerice, proturječe povijesne kavane na Trgu svetog Marka u Veneciji ili niz bečkih kavana od kojih su neke, poput čuvene Loosove Café Museum, ipak doživjele preinake i promjene. No tradicija kavane u Europi uporno se njeguje. Višegodišnje otezanje uređenja (i otvaranja) Corsa navodno priječe neriješeni imovinski odnosi, ali su mi poznati različiti prijedlozi i projekti koji nisu u duhu obnove interijera, izvorno secesijskog ili adaptiranog 1933. prema projektu Stjepana Gomboša i Mladena Kauzlarića. Štoviše, predlagala se potpuna prenamjena, pa hibrid kavane i raznoraznih komercijalnih sadržaja, a što se doista želi, tko to pouzdano zna? Najvećim krimenom smatram preuređenje Gradske kavane, vrhunskog ekspresionističkog interijera Ignjata Fischera, koji je trebalo obnoviti u izvornom obliku, što bi bila ne samo atrakcija nego kulturni čin. Umjesto toga ta je legendarna kavana brutalno kičizirana, čak joj je naziv izmijenjen te se s pravom treba pitati čime je to gospodin Johann Franck, osnivač i vlasnik tvornice cikorije (1892.), zadužio kulturu ovoga grada da se njegovo ime koči ispred legendarnog, nekad otmjenog društvenog stjecišta.
Što biste voljeli da se u povijesti grada nije dogodilo po pitanju arhitekture i urbanizma, odnosno što smatrate da je loše utjecalo na vizuru grada i što ga je unazadilo ili promijenilo njegovu bit?
Navest ću samo tri primjera: Savsku ulicu, nadasve važnu radijalnu, povijesnu komunikaciju koja bi morala biti izazovom za arhitektonsku inovaciju i originalnost, nositi simbole novog urbaniteta – Zagreb ima izvrsne arhitekte, ali bijedne urbaniste. Savska je primjer neodržavanja i ravnodušnosti; pogledajte potez od praznog i devastiranog Vjesnikovog nebodera do Save. Drugi je primjer „naselje“ Vrbik, potpun urbanistički promašaj, ambijent nezamišljiv u novom, doduše nedovršenom središtu grada. Treći, savska obale kod okretišta tramvaja; kaotičan, neuređen, ružan prostor. Neću zaboraviti kupališta, Gospodarićevo i Gradsko, dražestan perivoj do njega; sve je srušeno, uništeno, provincijalizirano. Može li se onamo uvesti neki red ili – nedajbože, ljepotu? Ipak, spomenut ću i pretjeranu izgradnju duž Mlinova i Gračanske, pojavu tajkunskih vila svuda na sjeveru, a i sustavnu sječu šume na Medvednici, koja je mjestimice „obrijana“. Za to nema izlike ni isprike, a zna se tko su počinitelji i krivci.
Što se tiče novije povijesti Zagreba, koja biste zdanja ocijenili primjerenima u odnosu na njihovu okolinu, a koja su promašaj za zagrebački urbanizam?
“Trnjanski twinsi“ Davora Matekovića i cijeli ambijent oko njih možda su prefiguracija za taj dio grada, zanimljivih zgrada ima na Radničkoj cesti koja se spontano oblikovala kao poslovna četvrt. Izuzetno uspješnim smatram dugačak zid oko većeg dijela novog groblja na Mirogoju do krematorija Marijana Hržića – s nadom da će se slično dogoditi na južnom dijelu, u nastavku arkada. Obradovala me šetnica duž južne granice Botaničkog vrta arhitektice Maše Foretić Doležal, za takvim intervencijama vapimo… Peščenica-Žitnjak djeluje kao poligon za vježbanje arhitekture, Trešnjevka je potpuno uništena zloupotrebama sa zemljištem, ostalo je tek nekoliko idiličnih oaza s obiteljskim kućama i vrtovima, na istočnom dijelu Ksaverske ceste grade se dva mastodonta, očito uz dozvolu svih službi, pa i konzervatora, a ulica Podgaj, od Jandrićeve do Naumovca, nedopustivo je preizgrađena kvazielitnim stambenim višekatnicama, sve su park-šume u očajnom stanju, ali je prekosavski Zagreb dobio na vrijednosti… No ovo vaše pitanje zahtjeva veliku analizu, negativnosti je napretek.
Smatrate da je željeznička pruga omča Zagreba. Zašto?
Zato što je spriječila povezivanje grada s područjima južno od nje, koja do danas imaju karakter periferije i nisu urbanistički konsolidirana; zato što je onemogućila formiranje novog metropolskog središta u Trnju, što je predvidjela još modernistička generalna urbanistička osnova 1936./38., pa je ono danas skup fragmenata kasnijih projekata i zona periferijsko-seoskog značaja; zato što se zbog neriješenog problema pruge i kolodvorskog čvora to novo središte ne može povezati s povijesnim središtem u cjelinu ujednačenog urbanog standarda. Zagreb je oduvijek bio pod pritiskom željeznice, ugarske, jugoslavenske, hrvatske, koje su u pravilu bile spremne samo za intervencije u svoju korist, odnosno prometa, a ignorirale sve zahtjeve za onim promjenama koje su bile važne za razvoj grada. Prvi je Milan Lenuci 1907. iznio prijedlog izmještanja pruge iz urbanog područja, ali on je otklonjen zbog vojno-strateških i ekonomskih razloga. Drukčije, također radikalno rješenje donosi spomenuta modernistička osnova. Hrvatske željeznice bave se problemima megasistema, rješenje pruga u Zagrebu za njih je marginalno pitanje, u to smo se mogli bezbroj puta uvjeriti. Novije radikalno rješenje: spuštanje pruge od Črnomerca do Borongaja pod zemlju, u koridor/tunel, predložio je u projektu “Integrirani grad” Nenad Fabijanić s uglednim prometnim ekspertom Damirom Pološkim još 1910., ali od toga ništa: ili neutemeljene i maliciozne kritike ili dobronamjerna, ali pasivna recepcija. To je kapitalni problem, koji treba riješiti želi li Zagreb uistinu biti metropolom.
Nedavno je izdana vaša knjiga “Zagrebački povijesni trgovi, parkovi i neke ulice”, koju je Gradska skupština klasificirala kao prvi cjeloviti uvid u povijest zagrebačkih javnih površina. Koliko vam je trebalo da prikupite sve podatke i napišete knjigu? Možete li opisati cijeli proces?
Zagrebom se bavim najvećim dijelom profesionalnog života, što znači da barem pedeset godina istražujem, pregledavam građu u arhivima, bibliotekama i srodnim ustanovama, sistematiziram je i pohranjujem. To se, dakako, tiče tekstualne i vizualne dokumentacije. Glavna urednica časopisa „Zagreb moj grad“ Biba Rajković Salata potaknula me prije desetak godina da sustavno prikazujem povijesne trgove, parkove, uopće javne prostore Zagreba, na što sam pristala. I prije toga objavila sam veće članke o pojedinim važnim trgovima, moja monografija “Zagrebačka Zelena potkova” (1996.) posvećena je tom velikom urbanističkom ansamblu s njegovih osam dionica, povremeno sam radila elaborate o pojedinim trgovima ili područjima za različite naručitelje. Dakle, građe sam imala dovoljno, samo je za prikaz trebalo naći formu, napose dimenzije. Prvi poticaj da poglavito od članaka iz časopisa “Zagreb moj grad“ sastavimo knjigu dao je Bože Čović, tada direktor AGM-a, ali ideju nismo ostvarili zbog viševrsnih problema. Među ostalim, nisam još obuhvatila sve što je trebalo. Nastavila sam pisati za časopis, proširila opseg moguće knjige, razgovarala s nekoliko izdavača kojima se građa dopala, ali konkretnog dogovora nije bilo, dok nisam natuknula ideju Franji Kišu koji sa suprugom Silvom Tomanić-Kiš vodi izdavačku kuću ArTresor. Poznavala sam ih otprije i imala najbolja iskustva u suradnji s njima. Franjo Kiš se vrlo aktivno uključio, pregledali smo tekstove, a osobito vizualnu građu kojom nisam bila sasvim zadovoljna. Knjiga je nastala u kratkom roku od godinu dana, sastajali smo se u studiju više puta tjedno, Franjo Kiš, koji je i vrstan fotograf, preuzeo je na sebe zadatak da snimi sve što je bilo deficitarno, mnogo smo diskutirali o prijelomu, imala sam dosta primjedbi, ali on se pokazao kao izuzetno tolerantan i ljubazan partner. Knjiga je završena početkom ljeta 2020., u jeku epidemije, ali smo je ipak uspjeli javno predstaviti početkom lipnja 2020. u prelijepom dvorištu Muzeja za umjetnost i obrt, teško oštećenog potresom. Čast mi je bila što su je promovirali dragi kolege, gosti iz Splita i Rijeke, Joško Belamarić i Berislav Valušek, od kojih smo očekivali „drukčiji pogled“, a uz njih govorili su urednica knjige Katarina Horvat Levaj i Zvonko Maković, koji su oboje pratili rad na knjizi i stalno davali potporu meni i izdavaču.
Kako prikupljate podatke o povijesti Zagreba? Ima li informacija do kojih dolazite iz prve ruke, od svjedoka potomaka određenog vremena? Možete li se sjetiti neke anegdote – jeste li razgovarali s nekim čiji su preci ostavili osobit trag u povijesti grada?
Što se tiče „usmene predaje“ o kojoj govorite, ona je uvijek dobrodošla, ali kao indicij. Uvijek je treba provjeravati, kao što, uostalom, treba provjeravati informacije i interpretacije iz starije literature; uvijek treba računati na stanje znanja pojedinih autora ili epoha. Vrlo lijepa i važna knjiga Dragutina Hirca „Stari Zagreb“, završena 1914., a objavljena tek 2008., uvelike se zasniva na sjećanjima njegovih suvremenika, pa i predaka, obiluje nepoznatim podacima, ali i anegdotama. Priređivač, pokojni povjesničar i arhivist Mato Grabar opremio ju je dopunama i ispravcima pa se može govoriti o kritičkom izdanju. Bila sam recenzentica, knjigu sam uistinu temeljito prostudirala i mnogošto našla, ali, kako rekoh, sve sam provjeravala. Više od podataka, bili on pogrešni ili ne, impresioniraju bezbrojna svjedočenja. Od svoje mame, Vere pl. Petzrik Knežević, koja je veći dio života provela na Gornjem gradu, studirala keramiku kod Hinka Juna i obožavala Zagreb, mnogo sam se naslušala o 1930-im godinama, ali to su posve privatna i intimna sjećanja koja čuvam za sebe.
Pisali ste dosta i o ulozi Židova u povijesti gradske arhitekture. Koliko su oni utjecali na vizuru grada? Biste li izdvojili neku obitelj koja je ostavila graditeljskog traga u povijesti Zagreba?
Uloga Židova arhitekata poglavito potkraj 19. stoljeća, na prijelazu u 20. stoljeće i do Drugog svjetskog rata golema je i nedovoljno spoznata. U Zagrebu u toj epohi djeluje niz arhitektonskih ureda (kao što su Hönigsberg & Deutsch ili Ignjat Fischer) koji pokrivaju glavninu arhitektonske produkcije i u kojima se formiraju generacije arhitekata koji će obilježiti kasnija razdoblja: secesiju, protomodernu i modernu. Židovi arhitekti napokon postaju protagonisti internacionalnog stila 1930-ih, a neki i suosnivači i aktivisti najvažnijih europskih pokreta, poput Ernesta Weissmanna u CIAM-u (1926. – 1932.). Antološki izbor prvi je put predstavljen u kulturno-povijesnom vodiču “Židovski Zagreb“ (Aleksander Laslo i Snješka Knežević), tiskanom na hrvatskom i engleskom jeziku koji je izazvao izuzetnu pažnju javnosti i rasprodan. Djela židovskih arhitekata u Zagrebu opširno sam prikazala i na izložbi “Židovi i Zagreb” (Gliptoteka HAZU, 2015.), a za polaznike Šoa akademije u sklopu Židovske općine Zagreb višekratno smo organizirali obilaske širim središtem Zagreba. Na inicijativu predsjednika Židovske općine dr. Ognjena Krausa pripremamo monografiju “Židovi arhitekti modernog Zagreba“, u čemu će sudjelovati više povjesničara umjetnosti i arhitekata koji su se bavili tom tematikom. Za planiranu monografiju utvrdila sam više od dvjesto kuća, 25 arhitekata i 14 građevinskih inženjera i poduzetnika. Golem graditeljski trag ostavila je obitelj Ehrlich, koja je imala jedno od najvećih i najpropulzivnijih građevinskih poduzeća u Zagrebu, u kojem je djelovalo nekoliko braće, među njima glasoviti arhitekt Hugo Ehrlich, koji je 1979. prvi dobio monografiju autora pokojnog Žarka Domljana. Kad je već riječ o monografijama, spominjem monografiju Darje Radović Mahečić o Slavku Löwyju iz 1999. i o Ignjatu Fischeru Marine Bagarić iz 2011. godine.
Kako izgleda vaš prosječan dan?
Prosječan dan prije korone bio je takav: radim, a to znači pišem, čitam, idem u arhive ili biblioteke, sastajem se s kolegama ili suradnicima, idem pogledati izložbe, sve manje na koncerte, poslušati predavanja, a sada sam već više od godinu dana u samozadanoj izolaciji, još više radim, gledam kroz prozore u Tuškanac, vodim intenzivnu korespondenciju s kolegama i prijateljima mailovima, razgovaram telefonom, malo tko me posjećuje – sve zbog opreza od virusa; katkad idem “u grad“, na “ekspediciju“, kako to zovem, isključivo zbog praktičnih razloga. Bavim se mnogim temama; željela bih završiti napola dogotovljenu knjigu o urbanističkom planiranju u doba modernizacije u kojoj veliku ulogu dajem Milanu Lenuciju, isto bih tako rado objavila knjigu o zagrebačkim vojarnama u doba Habsburške Monarhije i Austro-Ugarske, o čemu sam pisala i imam izvanrednu vizualnu dokumentaciju. Prvu će možda u program uvrstiti Institut za povijest umjetnosti s kojim surađujem, ali tko bi izdao drugu? S urbanistom i starim prijateljem Slavkom Dakićem pripremam šestu knjigu u ediciji Djela Milana Preloga, svojeg drugog supruga, čime završavamo uistinu tegoban projekt u kojem su mi pomagali mnogi. Inače uređujem i pišem tekstove za serijal „Baština, mi i svijet“ Trećeg programa Hrvatskog radija, no već mjesecima nema snimanja pa se emitiraju reprize. Nažalost, ne odlazim u šetnje koliko bih morala i zbog zdravlja i zadovoljstva, a ako idem, onda idem do Cmroka, do Prekrižja, Tuškancem i njegovim odvojcima do Dubravkinog puta, katkad u Zelengaj; do Sljemena nažalost ne idem jer mi se čini da mi oduzima odviše vremena i da nemam dovoljno kondicije.
T o je elita u pravom duhu Zagreba