“Pustolovine Boleta Komete”, predstava za djecu koju s oduševljenjem gledaju i oni od samo tri godine bila je istinsko iznenađenje ovogodišnjeg Naj, naj, naj festivala koji već sedamnaest godina u vrijeme proljetnih školskih praznika organizira kazalište Žar ptica. Poetska je to priča o borbi dobra i zla, o dječaku koji kreće u veliku potragu, koja ga vodi i u svemir. On traži oca, kojeg je otela svemirska zla sila, zajedno s mnogim drugim dobrim ljudima.
Hrabrošću, ali i znanjem Bole će pobijediti zlog Sum Suma, spasiti tatu i vratiti sreću u svoju obitelj... Poetsku priču u stihovima djeca prate kao najuzbudljiviji ZF film, jer ona to na neki način i jest. Naime, glumica Smiljana Marinković, koja glumi Boleta, glumi unutar animiranoga filma, u kojem je ne samo cijela scenografija ove predstave nego i svi ostali likovi.
“Pustolovine Boleta Komete” stigle su na zagrebački festival iz Banjaluke. Predstava je nastala u koprodukciji Nevid teatra i tamošnjeg Gradskog pozorišta Jazavac, a za sve je “kriv” samo jedan čovjek – Marko Dukić. On je autor, redatelj, autor i izvođač glazbe, autor animacije, ilustrator..., a potpisuje i dizajn zvuka.
Ovo je njegova priča o pustolovini u teatru za djecu, nadasve uspješnoj pustolovini o kojoj ne govore samo nagrade na festivalima – osim zagrebačke nagrade predstava već ima i dvije nagrade iz Srbije – već i činjenica, autoru najslađa, da se djeca danas u Banjaluci igraju Boleta Komete.
Bogatstvo priče i raskoš animacije, kao i sklad koji je postignut u međuigri glumice i crtića odaju dojam velikog autorskog tima, a sve ste to napravili sami. Čula sam da ste na predstavi radili pune dvije godine?
Točno tako. Prvo sam tri mjeseca pisao tekst, jer htio sam dobiti poetičnu priču, cijelu u rimovanim stihovima. Nakon toga sam radio ilustracije. Predstava traje 45 minuta i ima petnaest scena i zatim sam počeo raditi na animaciji. Veći sam dio animacije odradio sam, a zatim je slijedio rad s glumicom koja tumači Boleta. Tada je trebalo doraditi te dijelove gdje je glumica u interakciji s filmom. Zatim smo snimili “offove”, tu su nam uletjeli bliski prijatelji, i tada smo na samom kraju, a priznajem da je meni to bio i najslađi dio posla, radili taj glumački dio, koji je odredio ritam predstave.
Što ste po struci? Po svemu što se napravili u ovoj predstavi, rekla bih da ste pravi renesansni umjetnik, kakvih danas nema mnogo.
Grafički sam dizajner, ali u obrazovanju imam i glazbenu školu. Zapravo sam cijeli život vezan uz teatar. Glumim u dosta predstava, a u banjalučkim kazalištima radim koreografije i scenski pokret, jer sam se dvadeset godina bavio plesom. Za ovu sam predstavu spojio sve što znam, tako da ne samo da sam npr. skladao glazbu već je i sam izvodim. Sva glazba i svi zvukovi su zapravo moj glas, a sama priča je nešto meni blisko, još od djetinjstva.
Odakle ideja o animaciji, zapravo pravom animiranom filmu kao podlozi, ali i “glumcima” u predstavi za djecu?
U ovom našem vremenu djeca su navikla da im je sve dostupno, ali putem ekrana. Htio sam upravo toj djeci približiti teatar, da sve njihove interese dovedem u kazalište i ondje ih suočim sa živim glumcem, sa scenom, da tamo vide i upoznaju nešto novo. I za mene samoga bio je to veliki eksperiment jer ni sam nisam bio siguram što će na kraju ispasti. Znao sam što radim, ali kako će to proći kod djece nisam mogao pretpostaviti sve do premijere. Tada sam vidio da djeca sjajno prihvaćaju priču i predstavu, i tada sam shvatio da sav taj trud nije bio uzaludan.
Jeste li svjesni da u rukama imate sjajan izvozni proizvod? Priča je univerzalna, razumljiva bilo gdje na svijetu. Dakle u nekom stranom kazalištu trebaju samo prevesti tekst i naći glumca, a pri tome čak ne trebaju trošiti novac na scenografiju.
Nismo još došli do toga, ali to je plan za budućnost, plan za koji nam trebaju sredstva. Za sada smo preveli tekst na engleski i jako sam sretan što i na tom jeziku jako dobro zvuči. Dio planova za budućnost je i ideja da se o Boletu napravi slikovnica, ali i da napravim drugi dio predstave, koji bi bio bez glumca. Cijeli Bole je zapravo moj entuzijazam, da se to radilo u drukčijim uvjetima koštalo bi hrpu novca, koji nama nije dostupan. Niti taj novac ima bilo koje kazalište u BiH. Ali baš zbog tog entuzijazma nadam se da će predstava živjeti. Prvi uvjeti su tu: djeca je vole, a prepoznaju je i profesionalci koji se bave teatrom za djecu.
Je li pravi put pokazati je na svim mogućim festivalima?
Čini mi se da jest. Na samom početku nismo imali koga pitati za savjet kako prevesti predstavu, jer mi se čini da ona ne podnosi titlove. S druge strane, ona jest dosta neverbalna, ali veliko je pitanje koliko bi je ona najmanja djeca, a Bole se obraća publici od tri godine naviše, mogla pratiti a da ne razumiju tekst.
U svakom slučaju, plan je nuditi Boleta drugim kazalištima. No, to je predstava koja je malo igrala i kod nas. Izašla je na kraju sezone, a tek smo je potkraj prošle kalendarske godine počeli nuditi po festivalima. I zaista je dobro počelo, nagradom publike i žirija u Srbiji i sada nagradom na Naj, naj, naj festivalu. Nadam se da nam nova putovanja tek predstoje, jer to je predstava s kojom dođe troje ljudi, dakle nismo skupi.
Uz to, priča o dobru koje pobjeđuje zlo podjednako je razumljiva i djeci bliska u bilo kojem dijelu svijeta?
Svuda im je to zanimljivo i djeca svuda priču i predstavu gledaju s istim veseljem.
Nas odrasle je ovdje u Zagrebu nasmijala činjenica da se lutka glavnog junaka zove Cici Frljić?
Znam, rekli su mi, ali to je u Bosni jedna sasvim druga priča. Mi za nekoga tko je razrok kažemo da je frljav i to je tajna tog imena.
Rijetko imamo prilike u Zagrebu vidjeti gostovanja kazališta iz BiH, kakva je banjalučka kazališna scena?
Imamo pet kazališta, od kojih je Dis teatar amaterski, zatim Studentski teatar koji je nedavno proslavio četrdeset godina djelovanja, Narodno pozorište Republike Srpske, Dječje pozorište Republike Srpske i Gradsko pozorište Jazavac. Pet kazališta je i puno za grad od 200 tisuća ljudi, ali sada svako od njih muku muči s posjećenošću i kako doći do više publike. Dječje kazalište godišnje radi četiri ili pet premijera i sve su u prvom redu namijenjene posjetima škola, rade dakle lektirne naslove. Baš zato je Bole odjeknuo kao nešto novo i sasvim drukčije, a meni je najvažnije da se djeca danas u Banjaluci ispred zgrada igraju Boleta Komete. Kod nas su i kazalište i kultura na ne baš zavidnom nivou, zato vjerojatno i nema gostovanja, jer se nitko i ne prijavljuje za sudjelovanje na festivalima.
