Marie-Laure djevojčica je koja živi s ocem nedaleko od Prirodoslovnog muzeja u Parizu. Nakon ulaska nacista u grad, otac i njegova djevojčica, slijepa od šeste godine, bježe stricu u sjevernu Francusku u grad Saint-Malo. Ono što Marie-Laure ne zna jest da njezin otac sa sobom nosi ukleti dijamant koji nikako ne smije pasti nacistima u ruke.
S druge je strane Werner, siroče opsjednuto radijom, kojem talent za tehnologiju osigurava mjesto u brutalnoj Hitlerovoj mladeži. Postajući sve svjesniji u čemu sudjeluje, Werner prolazi kroz pakao rata, a put ga dovodi u Saint-Malo, gdje se njegova sudbina napokon ne ispreplete s onom Marie-Laure.
Werner i Marie-Laure junaci su romana Svjetlo koje ne vidimo nagrađivanog američkog romanopisca Anthonyja Doerra koji je roman pisao punih 10 godina. Ideju za roman dobio je još 2004. godine kad je, vozeći se u podzemnoj, ugledao neznanca koji je izgubio živce u trenutku kad mu je nestalo signala za mobitel.
„Sjećam se da sam pomislio kako smo brzo zaboravili kakvo je čudo razgovarati s nekim tko ti nije blizu. I palo mi je na pamet da bih mogao čitatelje podsjetiti na to koliko je našim pretcima sam radio bio čudesan izum, kako su se osjećali kad su u vlastitoj kući čuli glas stranca. Iz toga se rodila slika dječaka koji je negdje zarobljen i djevojčice koja mu čita priču“, pojasnio je Doerr.
Dječak i djevojčica postali su Werner i Marie-Laure, a mjesto u kojem se događa najveći dio romana jest francuski Saint-Malo, grad gotovo potpuno devastiran za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Godine rada na tekstu rezultirale su prekrasnom, kompleksnom prozom koja se može čitati i kao bildungsroman i roman o potrazi za dobrotom u dobroti nesklonim vremenima, kao roman o hrabrosti i roman o žrtvovanju koji se najčešće uspoređuje s još jednim velikim hit-romanom Kradljivica knjiga.
Američki kritičari ovo ljeto natjecali su se u pohvalama romana pa je tako Svjetlo koje ne vidimo Booklist opisao kao „roman u kojem se živi, roman iz kojeg se uči“, Washington Post kao „prekrasno napisan, uzbudljivo ispričan i izuzetno dirljiv roman“, a kritičari Vanity Faira istaknuli su: „Jezik Anthonyja Doerra nadilazi granice smrtnika.“ Doerrov kolega pisac J. R. Moehringer komentirao je: „Anthony Doerr svijet vidi kao znanstvenik, ali ga osjeća kao pjesnik. On zna svašta: o radiju, dijamantima, bravama, puškama, pticama, cvijeću, ali isto tako zna napisati rečenicu tako lijepu, stvoriti sliku koja proganja, koja će vas natjerati da zauvijek razmišljate drugačije o velikim temama: ljubavi, strahu, okrutnosti, ljubaznosti, bezbrojnim mijenama ljudskog srca... Ovo je roman zbog kojeg ćete rado izgubiti san, a onda preklinjati sve koje znate da ga pročitaju.“
Komplimente kritičara potvrdilo je i uvrštavanje Svjetla koje ne vidimo među finaliste National Book Awarda za 2014., prestižnog priznanja koje su osvojila najveća imena američke književnosti 20. i 21. stoljeća.
Roman je postigao golem uspjeh među čitateljima pa tako ova beskrajno dirljiva, poetična proza koja se doslovno ne ispušta iz ruku, ne silazi s top-lista najprodavanijih knjiga u SAD-u, a roman će u kratkom roku biti objavljen u 29 zemalja. Anthony Doerr, pisac kojeg je časopis Granta 2007. uvrstio na listu „21 najbolji mladi američki romanopisac“, tako je svojom četvrtom proznom knjigom napokon dobio i priznanje široke publike.
Svjetlo koje ne vidimo s engleskog je prevela Irena Škarica.
Pogledajte intervju s autorom:
