U posljednje vrijeme i kod nas se može pronaći sve više romana čija je radnja smještana u Koreju i koji zainteresirane čitatelje vode u taj nama i možda nedovoljno poznat komadić svijeta. Upravo takav je roman “Zima u Sokchu” francusko-korejske književnice Élise Shua Dusapine (Hena com, urednica Nermina Husković, prijevod Duška Gerić Koren, 129 kuna), priča o nekoliko dana jedne zime u gradiću u neposrednoj blizini 38. paralele, mjestu u koje ljeti turisti dolaze uživati na plažama, ali i kroz teleskope promatrati bodljikavom žicom omeđen “no man’s land” i stražarske tornjeve Sjeverne Koreje. No zimi je slika posve drugačija: pustoš, ofucanost, hladnoća, vjetrovi, snijeg...
U takav Sokchu, u potrazi za nadahnućem, dolazi jedan francuski crtač stripova i u jeftinom pansionu u kojem se smjesti sreće lokalnu mladu djevojku, čiji je otac također bio Francuz, ali ga ona nikada nije upoznala... Iako radi i fizičke poslove, riječ je o fakultetski obrazovanoj mladoj ženi, koja zbog svojih životnih frustracija odbija govoriti francuski i tako to dvoje slučajnih stranaca komunikacijom na engleskom pokušava “uhvatiti” neku moguću bliskost, neku moguću budućnost.
No, iako se čini da im se taj mogući sretan kraj, iz susreta u susret, nalazi nadohvat ruke, njega ovdje ipak nema. Tako njihova priča postaje simbol načina na koji se živi u pograničnom području zemlje koja nikada nije proglasila kraj rata sa susjedima, u sredini koja je baš kao i nekadašnja jedinstvena zemlja podijeljena na zimski i ljetni život. Autorica junake oslikava tek kao skice za portret, ali iz tih skica čitatelj ih dobro upozna. U tome i jest njezina nesvakidašnja vještina, za koju je svjetska kritika već napisala kako “Dusapin ne piše – već slika”. No treba joj priznati da je kroz “naslikane” junake uspjela ispričati priču o izgubljenosti generacija, i to izgubljenosti koja se podjednako sreće u Koreji, Francuskoj, Hrvatskoj...