"Mirovanje" Dunje Matić, ove godine objavljeno u izdanju V.B.Z.-a, treći je roman te riječke književnice. Ipak, više nego kao roman, "Mirovanje" se čita poput dnevničkih zapisa, kratkih priča i, na trenutke, poezije. Nazivaju je autofikcijom i ispovjednom prozom, "ultimativnom ljubavnom pričom, snovitom i rokerskom u isti mah". No prije svega priča je to kojom Matić prekrasno i precizno uspijeva uloviti jedan specifičan i neponovljiv duh vremena. Priča o životu jedne mlade žene, koja je, premda nosi autoričino ime, na neki način, svatko od nas.
Nedavno Annie Ernaux nagrađena Nobelom za svoju "osobnu etnologiju", ali ispovjedna proza i autofikcija dugo su već popularan književni žanr – pogotovo u domaćoj književnosti. Što mislite, što sve te ljude tjera da prekapaju po sebi?
Ne mogu ovo tvrditi, ali jedan od razloga recentne popularnosti autofikcije možda se može pronaći u širim društvenim promjenama i općem trendu "bavljenja sobom". Diskurs na društvenim mrežama, sveprisutnost izlaganja intime i kreiranja svojevrsnih javnih dnevnika, direktna i indirektna poticanja na govor o sebi, zastupljenost popularne psihologije, općenito psihoterapije i psihoanalize... svi ovi fenomeni kreiraju klimu u kojoj i autofikcija cvjeta. Dakako, i ranije su u povijesti autori i autorice pisali o sebi. Trend samim time nije nov, ali naočigled je postao dominantan. Kada određeni fenomen zavlada javnim prostorom, sklona sam u tome tražiti kulturološka utemeljenja. Ali, moguće da ta interpretacija proizlazi iz moje profesionalne deformacije.
Neki bi rekli i da autofikcija ne postoji – sve je, jednom kad je napisano – jednostavno fikcija. Čini mi se ipak da to bolje funkcionira u teoriji nego u praksi, pogotovo kada je riječ o situacijama i likovima koji sebe prepoznaju u knjizi…
To je složena tema, ali pokušat ću sažeti. Da, kada pišemo o stvarnosti, ona je obrađena književno-umjetničkim jezikom i samim time postaje neizravna, posredovana. Čak i kada se ta obrada trudi ostati vjerna originalu, uspijeva prenijeti samo njegove fragmente, nikada cjelinu. Pisanje podvaja: moje Ja neizbježno postaje Ona. S druge strane, to posredovanje jezičnom obradom ne podrazumijeva nestvarnost materijala koji se obrađuje. Medij mijenja, ali ne poništava u potpunosti realnost onoga što pokušava izraziti. Dakle, u autofikciji supostoje fakcija i fikcija. Slažem se s vama, i ne znam zašto uporno inzistiramo na toj ili – ili logici. Čini se kao da olakšava, a zapravo nam otežava analizu.
A zašto je čitateljima uvijek i iznova zanimljivo o tome čitati? Ili, kako je to pitanje zanimljivo postavila Ena Katarina Haler u kritici vaše knjige: "U osnovi, čitamo pseudodnevničke zapise nastale neposredno prije, tijekom i netom nakon pandemijske krize 2020. godine, čime se roman čita kao pečat jednog specifičnog trenutka naše prošlosti. I čemu onda prolaziti kroz još jedno iskustvo posve istovjetno našemu?"
Za početak, ne mislim da iskustva mogu međusobno biti posve istovjetna. Kao što identitet istovremeno predstavlja i ono što s drugima dijelom i ono što nas od drugih izdvaja, tako je i kolektivno iskustvo u isti mah zajedničko i personalizirano. Motivacije da u ovom konkretnom žanru tražimo zadovoljstvo možda proizlaze iz naših voajerističkih tendencija, koje su, ranije spomenutim društvenim okolnostima, obilno nahranjene i time dodatno naglašene. A možda možemo posegnuti i za uvriježenim argumentom da autofikcija ostvaruje svoj "autoritet" vjerodostojnošću i autentičnošću iskustva. Više od teorijskih pretpostavki volim provjerene hipoteze. Da bi se odgovorilo na ovo pitanje, trebalo bi provesti jedno opširno istraživanje.
Što je vas natjeralo na prekapanje po sebi? I kako biste vi uopće okarakterizirali svoj roman prije svih ovih epiteta koje su mu dodijelili u najavama i kritikama?
Od svog pisanja očekujem isto što i od literature koju čitam. Htjela sam da roman ponudi malo drukčiji pogled na problematike kojima sam se bavila i da pritom bude lijep, iskren. To u ovom trenutku nije bilo moguće izvesti bez izlaganja intime. Mašta, nažalost, nije moj forte, ali umjesto da na to gledam samo kao na hendikep, pokušavam to ograničenje tretirati kao usmjerenje. Aha, fikcija ti baš ne ide. O. K., što ide? Također, moje su emocije ujedno i prostor procesa racionalizacije, volim tu arheologiju osobnog, pokušavam razumjeti vlastite misli i postupke, pronaći opće u osobnome, ali i posebnosti u generalnome. Drugim riječima, ponekad mi je i objektivne okolnosti najlakše promatrati kroz analizu učinaka koje su ostvarile na meni ili kolektivu (klasnom, rodnom, regionalnom) kojemu okvirno pripadam.
Što vi najradije čitate?
Tekst me treba stilski privući, potom ponuditi drukčije interpretacije i mogućnosti razmišljanja, tako da me izmjesti iz zadanih okvira ili mi te okvire barem približi i pojasni. Forma koju će tekst pritom poprimiti manje mi ja važna. Popis mojih učitelja i učiteljica jako je dugačak i nedovršen. Od Thomasa Manna, Hermana Hessea i Friedricha Nietzschea (za mene je on ne samo filozof nego i pjesnik kojemu opraštam sve ono što drugima ne bih) preko Raymonda Carvera, Jacka Kerouaca, Johna Williamsa, Davida Fostera Wallacea, do Elene Ferrante, Ali Smith, Oceana Vuonga, Anne Burns, Kristen Roupenian... Tu su, naravno, i autorice i autori ovih područja: Enver Krivac, Luiza Bouharaoua, Darko Šeparović, Senka Marić, Nada Topić i Tanja Stupar Trifunović.
I vi ste, kao i uostalom vaša junakinja, Splićanka sa stalnom adresom u Rijeci. Kako to da ste nakon studija odlučili ostati u Rijeci? Kakav odnos imate prema rodnom gradu?
Pa i nemam neki odnos, da budem iskrena. Otišla sam rano, posjećujem ga rijetko, s godinama mi sve više kronično nedostaje moja obitelj, prijateljice, ali tu priča staje. U Splitu se nisam (s)našla, oni su srčani i glasni, ja se i svoje sjene pod dobrim kutom mogu uplašiti, ako nisam u sto posto sigurnom okruženju, neću podizati ton. Osim toga, tu je i tradicionalnost (načina života, razumijevanja identiteta, političkih stavova), a s tim dinosaurom pak najteže izlazim na kraj. S druge strane, dozvolit ću si klišeje i stereotipe pa reći da nitko nema tako bezobrazan, hrabar, spretan i brz humor kao Splićanke i Splićani. Ponekad pomišljam da, na primjer, Boris Dežulović ili Ivica Ivanišević nisu mogli nastati nigdje drugdje. No mene je nažalost i taj humor zaobišao, nisu mi ga instalirali. Možda bi mi, da jesu, bilo lakše ostati.
U Rijeci sam bila doma odmah i odmah sam znala da ću ostati. Iscrpno sam joj već pisala ljubavna pisma, ne bih to činila i ovdje. Rijeka je divan grad, ali i grad koji ljudi masovno napuštaju zbog nedostatka boljih (uglavnom poslovnih) prilika. Vjerujem da je to velikim dijelom posljedica centralizacije, kapital se (pogotovo kulturni i socijalni) dominantno stvara i zadržava u glavnom gradu i to se u ostalim sredinama osjeti. Ja te neprilike poznajem po rasipanju sektora kulture. Nedavno je gradonačelnik Marko Filipović najavio i preustroj Gradske uprave, prema kojem će odjel za kulturu biti pripojen obrazovanju i sportu. Odlično. Jedva čekam vidjeti čovjeka koji će na sebe preuzeti rukovođenje tog trodijelnog sektora, koji obuhvaća sve osnovne škole i vrtiće, sve kulturne ustanove, sve sportske objekte, klubove i tehničku kulturu. Ni prije ovoga nismo radili u najboljim okolnostima, tako da se ne veselim onome što slijedi.
I naravno da ne mogu očekivati od ljudi da pristaju na takve uvjete, žrtvuju svoj profesionalni razvoj i općenitu kvalitetu života. Razumijem zašto odlaze, ali i tužna sam zbog toga. Svaki put kada izvrsna studentica ili student odluče svoju sreću iskušati drugdje, malo mi srce napukne. Svaki put želim reći – ali, tu nam trebaš – a ne smijem i znam da ne smijem to reći.
Neobična je i sama forma romana, a i njegovo grafičko oblikovanje. Nalikuje ponajviše na zbirku kratkih priča, a ponekad sam se uhvatila i kako svaku pojedinu stranicu čitam poput pjesme u prozi. Kako to da ste knjigu ipak konstruirali poput romana?
Forma se nametnula sama, nisam je prvotno takvom zamišljala. Što se stila tiče, preferiram lirsku prozu, stoga nije neobično da i moja bude takva. Kako sam već jednom natuknula, poeziju najviše volim razmještenu, kada se pojavi, ne samo u drugim žanrovima nego i u drugim medijima, veselim se kada je pronađem u prozi, esejima, filmovima, fotografiji, novinskom članku i svakodnevnom životu.
Čini mi se da bi nekada, i ne tako davno, vašoj knjizi odmah prišili etiketu "ženskog pisma". Ipak, to se (još) nije dogodilo. Mnoge spisateljice s kojima sam razgovarala bune se protiv te etikete, koja je jednom možda bila potrebna, no danas smo je nadrasli. Što vi mislite, treba li nam žensko pismo ili samo pismo?
Muška i ženska iskustva znatno su različita. Danas se te razlike mijenjaju, ali sporo, nedovoljno, s konstantnim kočenjima. One se donekle mogu osjetiti i u odabiru sadržaja i stila pisanja. Međutim, (isprike na toploj vodi) te su razlike kulturološki uvjetovane i, što je najgore, vrijednosno hijerarhizirane. Ne bih imala problema s kategorijom "ženskog pisma" kada ta kategorija još uvijek ne bi implicirala inferiornu poziciju. Što to znači? Da je moj rukopis emotivan, da se bavi psihom, osjećajima ili ljubavi? Pa neka se bavi. Emocionalnost je u našoj patrijarhalnoj kulturi odavno okačena na stup srama, pogrešno svedena na slabost, krhkost, ranjivost i nestabilnost. Ta sustavna nemogućnost da pronađemo adekvatan način nošenja s osjećajima ne prestaje me podbadati. Pa i današnja kultura preosjetljivosti i nove pedagogije pažljivosti još su jedan način zaobilaženja tog zadatka. Ne učimo djecu kako da se izbore s problemima, nego kako da im umaknu. Ipak, trudim se ostati optimistična, vjerujem da će promjena paradigme eventualno dovesti do boljih rješenja. S vremenom će se i na "ženskost" gledati drukčije. Ti pozitivni trendovi nailaze na snažan otpor, ali moram misliti da te probleme možemo svladati.
Na predstavljanju ste knjige na Vrisku na zanimljiv način saželi "Mirovanje". Rekli ste: "Knjiga je to o tijelu koje miruje uslijed bolesti, o državi koja miruje uslijed tranzicije te o svijetu koji se zaustavio uslijed pandemije. Sva ta mirovanja, kad se zbivaju, pomalo nas izluđuju. No često se kaže da je primjerice bolest samo jedan od načina da nas naše tijelo natjera da se smirimo" – nešto slično napisali ste i u knjizi. Jesu li onda našem društvu, kao i tijelu, ta mirovanja ponekad potrebna?
Takva mirovanja ne. Ali, usporavanje, ekonomičnije odnošenje prema svom tijelu, psihi, emocijama, vremenu, radu, uživanju, eskapizmu... to je potrebno. Moje mi se mirovanje dogodilo upravo zato što sam odbijala primiriti se, odmoriti, sabrati i biti opreznija prema sebi i načinima na koje trošim svoje tijelo. I nisam sama u tome, "burn out" je društvena činjenica, pogotovo za radnike i radnice u kulturi, ali i šire. Puno je već istraživanja provedeno o tome, kod nas bih istaknula zanimljivu sociološku studiju "Osvajanje prostora rada" (Barada, Primorac, Buršić, 2016.).
Sjećam se da su, kada je tek počela pandemija, a svijet mirovao, mnogi od nas imali beskrajno optimistične poglede na posljedice te situacije. Navodno smo imali priliku napokon si posložiti prioritete i rasti kao društvo i pojedinci. Što se zapravo dogodilo?
Rano je za reći, posljedice će sigurno biti razne. Osobno mi je tu najupadljivija bila društvena fragmentacija koja se dogodila, potaknuta još jednim suvremenim trendom pada povjerenja u (znanstvene) autoritete. Taj otpor nije slučajan, on je proizvod simultanog djelovanja nekoliko varijabli: klasne razlike koje se očituju u pristupu i obradi medijskih informacija; nepotpuna demokratizacija znanja koja nam naizgled daje dovoljno podataka da o određenoj pojavi razvijemo privid argumentiranog mišljenja, no ne i da pojavu zaista dubinski razumijemo; široka dostupnost površnih, a senzacionalistički prikazanih priča koje su fokusirane na prikupljanje klikova, a ne na pouzdanost prenošenog sadržaja; nepristupačnost stručne terminologije i popularnost sumnjivih interpretatora; greške koje su napravili sami stručnjaci, a koje su dostupne širokim masama. I taj jaz među društvenim grupama, uzajamno vrijeđanje i nemogućnost uspostavljanja pitomije (i pragmatičnije) komunikacije istovremeno me ljutio i plašio. Društvene raslojenosti i prateći animoziteti među grupama sustavno rastu – treba se hitno time početi baviti na bolji način.
Jedan od dijelova vaše knjige koji su posebno rezonirali sa mnom jest i ono razmišljanje o "suvremenoj ležernosti pobune i običnosti otpora", nakon prosvjeda za 8. ožujka. Kada otpor postane mainstream, gubi li sasvim smisao?
Ne nužno. Kada kažemo da je nešto postalo mainstream, to znači i da je postalo pristupačnije. Širenje postupaka i načina na koje se otpor može realizirati, taj otpor mrvi, usitnjava, omekšava, ali i rasprostranjuje, odvodi tamo kamo inače ne bi imao priliku prodrijeti. Dakle, način djelovanja nije naprosto oslabio, promijenio se. Ako još živimo u svijetu kakav je opisivao Michel Foucault, u kojem moć nije fokusirana u nekom pretpostavljenom centru, već kapilarno raspršena kroz različite instance društva, onda joj se na takav način valjda valja i suprotstavljati, izazivati je i mijenjati. Nažalost, to sporo traje i ponekad smo, ponekad sam, zbog toga nezadovoljna. Iz tog nezadovoljstva proizlazi i paragraf koji spominjete.
Mentalno zdravlje važan je faktor romana, a posebno je važan trenutak kada junakinja ostavlja 400 kuna za terapiju na kojoj priča o tome kako je nesretna što ne zarađuje vlastiti novac. Nije li paradoksalno da naše zdravstvo, koje koliko-toliko uspijeva pokriti fizičke boljke, gotovo pa zanemaruje one mentalne? Premda, interesantan je i način na koji opisujete transakcijsku prirodu liječenja u privatnoj poliklinici: "Na prijemu ću ja njima dati novac, oni meni kuvertu, to je sve".
Dobro ste rekli "koliko-toliko". Javno je zdravstvo preopterećeno, medicinari i medicinarke su ili iseljeni ili iscrpljeni, zdravstvenih boljki svih profila ima puno i previše, osobito sada, "nakon" pandemije. Tome treba pridodati činjenicu da je trend brige o psihičkom zdravlju mlada pojava i trebat će vremena da se "uhvati", postane uobičajena kao odlazak zubaru. Uredno ću u razgovor ubaciti svoj odlazak psihijatru, čak i na predavanjima, pogotovo tamo, među mladim ljudima. Treba znati da je to O. K., da se psihičke poteškoće događaju svima, i da je briga o sebi nužna i normalna, čak i ako smo "samo malo anksiozni". Zašto bismo to bili? Zašto ne bismo radili na tome? No jednom kada to prestane biti sramotno (a hoće, prestat će), još uvijek će, nažalost, biti ili skupo ili neučinkovito. Kako da vam se doktor/ica u javnoj bolnici posveti ako taj dan ima još petnaest pacijentica i pacijenata?
Što nam iduće spremate na književnom planu?
Trenutačno dovršavam zbirku eseja. Primjećujem da u ovim intervjuima malo kradem iz nje, a nekako se i poklopi da postavljena pitanja odgovaraju temama kojima se upravo u tim tekstovima bavim. No s obzirom na to da je zec duboko u šumi, ne bih ložila vatru najavama. Čekamo.
