Iako o sebi misli i govori ponajprije kao o glumcu, a mladima predaje na ADU, Borisa Svrtana sreli smo kao redatelja Krležine Lede, koja se u petak premijerno prikazuje u Gavelli.
Nakon režije vrlo uspjelih Metastaza sada je na redu Krleža. Koliko je njegova Leda aktualna danas?
Nevjerojatno aktualna. Uvijek mi se to događa kad radim predstavu, primjećujem stvari koje su povezane. Ali ovo je nevjerojatno, jer prije mjesec dana dogodile su se te slike koje se iznose iz vile, a moja je koncepcija zamišljena s tim okvirima. A Leda je univerzalna priča, uvijek aktualna. Sedamdeset godina nakon što je napisan glembajevski ciklus događa nam se pred očima. Imamo bivšeg premijera koji govori nekoliko jezika i koji je svoje bogatstvo stekao u korupcijskim aferama. I to je ta nova vrsta Klanfara jer on je kod Krleže doktor prava.
Leda je i vaš povratak u Gavellu?
Nije bilo ogorčenog razlaza. Ja sam jednostavno pregorio u radnom smislu jer sam sedam godina radio paralelno u kazalištu i na Akademiji i trebala mi je promjena u profesionalnom životu. A Leda mi je doslovno blagoslov. Kada sam prvi put Mahonivću i Staziću govorio o projektu Leda, sat i pol sam govorio isključivo glumcima u Gavelli. I rekli su mi da im se to prvi put dogodila da je redatelj došao s koncepcijom koja se sva temelji na glumcima.
Bojana Gregorić Vejzović glumačka je crvena nit u vašem radu – od Breze do Lede?
Ona je divna. Glumica i partnerica. Život ju je blagoslovio malenom Zoe. Život nam se na neki način upleo u ovu predstavu i otpalo je sve što je suvišno. I Bojana i Jelena Miholjević u takvu su životnom razdoblju da su bile toliko zaokupljene ulogama i samim životom da je otpala ona suvišna briga o efemernim glumačkim pojavama.
Smeta li vam to što je u najavama Lede najviše medijskog prostora dobila činjenica da Bojana s proba trči kući dojiti kćer?
To mi je i simpatično jer interes medija ide za nekom reljefnom slikom, a ovo im je moralo upasti u oči.
No, za svakog bi glumca Krleža trebao biti velik izazov?
Nadam se da sam im svima pružio priliku da se na tom tako teškom, tako dubokom, zahtjevnom, ali i zaigranom terenu potvrde kao glumci, prijave se za ulazak u glumačke velikane. Jer otkako je Gavella postavio teatar, poenta je da se suvremeni tekstovi ogledaju u klasici, a da se klasici rade na najmoderniji način, u dosluhu s vremenom u kojem nastaju. Mislim da smo s Ledom upravo na tom tragu.
Što nakon Krleže?
Pogledajte što se događa s Vukovarom. Žrtve logora postaju osumnjičeni. To je takav strašan obrat, koji je toliko nemušto do sada tretiran na hrvatskim scenama da sam sve sigurniji da će se baš time baviti moja sljedeća predstava. Čovjek koji ima paradoksalno prezime Gotovina – bog novca ove sadašnje glembajevske kaste – strpan je u zatvor kako bi se svi ovi i dalje molili svom bogu novcu. Čovjek čami u zatvoru, a njegovi vojnici koji su preživjeli srpske dachaue i auschwitze danas su optuženici. Takvim se dramskim obratom do sada nije bavio ni jedan pisac – od Grčke preko Shakespearea i Molièrea naovamo. A ja ne želim propustiti baš tu priču jer krize kazališta nema. Naša su kazališta punija no ikad, a nikad nisu bila prazna.
Uvijek mi je smiješna izreka da iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena. Totalno netočno!
Ma žene uvijek stoje ispred nas. Barem je moja žena (glumica Nina Erak, op. a.) uvijek korak ili dva ispred mene. Čak se usuđujem reći da tako nastaju dijelovi mojih predstava jer to su sati i sati razgovora, šetnji po Botaničkom vrtu, razmjene ideja koje su ponekad totalno suprotstavljene. Ponekad se znamo tako posvađati da je to, vjerojatno, nekom promatraču sa strane strašno gledati. Siguran sam da djelujemo kao dva posvađana luđaka. No kroz te kreativne prepirke, pa i svađe, rađaju se odlične zamisli i rješenja. I zato ponosno mogu reći da je Leda i čisti nepotizam jer dijelove glazbe je radila moja kći, a žena mi je uvijek u glavi.
