Bijeli pramac trajekta rezao je kristalno plavu površinu mora, poput škara koje režu golemo plavo platno, dok su se dva dupina utrkivala s brodom zadržavajući prednost tek metar ispred broda, baš kao što smo se i nas dvojica, doktor Muulj I ja koji sat prije utrkivali električnim biciklima pokušavajući nadmašiti jedan drugoga makar za pedalj.
Brod je plovio prema Dupinovoj uvali gdje su Dupin i njegova nova ljubav našli ljetno skrovište u staroj kamenoj kući koja se nalazila tek koji metar udaljena od morske obale. Dok sam u gužvi na trajektu ispunjenom do posljednjeg mjesta mnoštvom turista i njihove prtljage gledao naša dva električna bicikla, koje smo od silne gužve jedva smjestili na brod, razmišljao sam o prijepodnevu koje smo proveli vozeći se novoizgrađenom šetnicom koja ujedno služi i kao biciklistička staza, koja u duljini od desetak kilometara prolazi šibenskim zaljevom i vodi skroz do moćne tvrđave Svetog Nikole. U vožnji, koja je povremeno bivala pretvorena u utrku, bez problema smo svladavali krivine i uspone i unatoč velikoj vrućini lagano i sasvim komotno obilazili šibenski zaljev u svoj njegovoj duljini.
– Mogli bi se ovako voziti čitav dan i lakoćom prijeći svih četrdesetak kilometara koje baterija bicikla omogućava u najstrožem režimu korištenja – rekao je doktor Muulj koji se u šibenskom akvatoriju odmarao od teškog života na kontinentu ispunjenom zahtjevnim operacijama koje je izvodio na kroničnim pacijentima.
– Istina – odgovorio sam lagano okrećući pedale i pogledavajući prelijepu bijelu jahtu s dva jarbola koja je uplovljavala kanalom Svetog Ante u smjeru Šibenika.
– Mogli bismo poslijepodne posjetiti Dupina. Znaš da je na otok stigao sa svojom novom ljubavi?. Zanima me kakva je i gdje ju je pronašao? – rekao je doktor Muulj ne skrivajući radoznalost rođenog njuškala. Lukave oči zasjajile su mu se na samu pomisao otkrivanja neke možebitne pikanterije iz Dupinovog života odnedavno rastavljenog samca u novoj vezi. – A mogli bi već jednom naći i vremena za obilazak glasovitih Dupinovih maslinika – predložio je Muulj da obiđemo poznate maslinike u kojima dozrijevaju masline od kojih se dobija glasovito maslinovo ulje koje je jedno od najpoznatijih otočkih specijaliteta za kojim vlada jagma u svim boljim restoranima čitavog grada i okolice.
– Vrag je taj Dupin, kad samo stigne uz sve još upravljati i tolikim nepreglednim maslinicima? – upitao sam više onako za sebe, na što je doktor samo slegnuo ramenima i tek tiho promrmljao nešto što sam tek po kretnjama njegovih usnica mogao razabrati kao riječ – Vrag – koju je kao jeku ponovio za mnom.
– Sve ću ga ispitati. Pa nije sramota biti radoznao? – rekao je Muulj.
– Pitaj – odgovorio sam – Samo znaš da Dupin ne voli otkrivati tajne, pazi da ti se radoznalost ne obije o glavu.
Kako se dugačkom vožnjom nismo gotovo niti malo umorili, poslijepodne smo bili spremni za posjet Dupinovom otoku. Vožnja trajektom kratko je trajala. Iskrcali smo se u prvoj luci u kojoj je brod pristao, sa suprotne strane otoka od Dupinove uvale koja je bila udaljena svega nekoliko kilometara. Namjera nam je bila da biciklima prijeđemo čitav otok jer su baterije bile gotovo dvije trećine pune.
Iskrcali smo se na malenom pristaništu na kojem su djeca skakala u toplo more tik do broda privezanog debelim konopima o velike čelične bitve. Bicikle smo progurali kroz gužvu turista koji su se iskrcavali i krenuli na vožnju preko otoka. Vožnja nije potrajala dugo. Ubrzo smo stigli do Dupinove kamene kuće koja se nalazila u tipičnoj otočkoj uskoj i sjenovitoj uličici u koju sunce nije prodiralo. Plavo obojana ulazna vrata bila su zatvorena. Doktor Muulj je pritisnuo kvaku.
– Zaključano je – rekao je bez iznenađenja na licu.
– Možda su na kupanju – rekao sam pogledavajući prema malenom, otvorenom prozoru na prvom katu.
– Hajmo napraviti jedan krug po otoku pa ćemo se vratiti kasnije – rekao je doktor Muulj okrećući bicikl natrag prema ulici iz koje smo stigli.
Možda kojih pola sata smo se vozili uzduž i poprijeko po čitavom otoku. Ne moram se niti hvaliti da sam ponovo stigao prvi u povratku na glavni trg, kao i svaki puta u utrci s doktorom Muuljem, čije su tanke nožice bile više sposobne za stajanje u operacijskoj dvorani nego li za utrkivanje biciklima. Od glavnog trga do Dupinove kuće bila je još tek koja minuta vožnje. Ovoga puta plava ulazna vrata su se otvorila i čitav dovratak ispunio je Dupin, stojeći nag odjeven tek u malenim kupaćim gaćicama, gledajući nas svojim tipičnim pomalo razrokim pogledom.
– Stigli ste? – više je rekao nego li upitao kad nas je ugledao. Nije djelovao nimalo iznenađen.
– Došli smo na kupanje – rekao je doktor Muulj pridržavajući bicikl s dvije ruke.
Dupin je pozvao svoju novu ljubav, donio je teško otočno vino za stol za koji smo svi sjeli, a doktor Muulj je samo žmirkajući pogledavao Dupinovu dragu smišljajući pomalo neugodna pitanja koja joj je postavljao: – Gdje ste se upoznali, kada, kako– rešetao je Dupinovu ljubav koja se pritom nimalo nije zbunila, nego je opušteno odgovarala na sva postavljena pitanja. Dupin je samo žmirkao i gledao prema nama ne odajući svoje misli.
Nakon što smo popili vino ustali smo od stola i krenuli na kupanje. Prije nego li smo skočili u more Dupin je pitao doktora ne bi li mu ovaj posudio bicikl da ga isproba jedan krug po otoku?
– Naravno – odgovorio je doktor Muulj ne sluteći ništa.
Dok smo se nas dvojica kupala s Dupinovom dragom u tirkiznom moru ispunjenom usidrenim jedrilicama, Dupin je otišao na vožnju biciklom. Kupali smo se kratko, tek toliko da se ohladimo u vodi od nesnosne vrućine kojom je sunce pržilo otok okupan u cvrčanju cvrčaka. Izašli smo iz vode i pustili da sunce isuši vodu s kože ostavljajući šare od soli i već se Dupin vratio.
– Bicikl ide mrak – rekao je još dok je silazio s bicikla.
– Kako si se uspio tako uznojiti? – odmah je doktor Muulj iskusnim okom kirurga primijetio neobično mokro Dupinovo čelo prekriveno grašcima znoja. – Mi smo se danas vozili skoro tridesetak kilometara i nismo se uopće uznojili – ispravno je nadodao doktor.
Dupin ga je samo gledao ne odgovarajući u prvi tren ništa. Onda je pričao kako je vozio preko čitavog otoka i isprobavao koliko brzo može bicikl ići i da je jurio kao blesav i .....
– Stvarno mi nije jasno kako si se uspio toliko uznojiti kad smo mi s lakoćom vozili čitav dan – za kraj je zaključio doktor.
Uskoro smo odlučili krenuti natrag prema pristaništu s kojeg je uskoro polazio trajekt koji će nas vratiti na kopno. Prije nego smo krenuli doktor Muulj je provjerio stanje baterije.
– Pa moja je baterija gotovo prazna! – uzviknuo je iznenađeno.
– Moja je dvije trećine puna – rekao sam nakon što sam provjerio stanje svoje baterije.
– Kako je to moguće? – upitao je Muulj u čudu.
– Možda ti je Dupin ispraznio bateriju zbog neugodnih pitanja koja si postavljao njegovoj novoj ljubavi? – rekao sam i pogledao Dupina koji je potpuno bezazleno promatrao doktora dok su mu grašci znoja kapali na kamene ploče ulice.
Na povratku kući doktor je vozio Veeziju bez pomoći baterije i tek na povremenim uzbrdicama psovao Dupina.
– J...m ti vraga. Da mi je samo znati kako je uspio isprazniti bateriju za tako kratko vrijeme? – bjesnio je Muulj pušući mi za vrat po uzavrelim uzbrdicama lokalne ceste.
– Ha čuj, ipak je on Dupin! – rekao sam uživajući u još jednoj pobjedi u nizu dok je vjetar odnosio moje riječi daleko iza mene gdje je Muulj teško okretao pedale pognute glave u još jednoj izgubljenoj bitki.
O autoru:
Marko Henč rođen je i odrastao u Zagrebu, a živi u Samoboru. Kratke priče objavljivao je u raznim časopisima, član je DHK, dobitnik nagrade Matice hrvatske za najbolju kratku priču 2000. g. objavljene u Vijencu.
Neke priče, ako ih možemo tako i nazvati, uopće ne zaslužuju osvrt, a ovaj je komentar ovdje tek da potvrdi to pravilo.