Dobivši zadaću da nekako osmislim turističku ponudu unutrašnjosti Istre, da izmislim nešto što bi moglo privući brojne posjetitelje istarske rivijere, upustio sam se u istraživanje svega onoga što bi moglo biti atraktivno za turiste. Nisam imao dobro mišljenje o njima, nisu to bili ljudi koje bi nešto osobito zanimala bilo kultura, bilo povijesni spomenici, pa sam se dosjetio da treba iznaći nešto u povijesti što bi moglo pobuditi njihovu znatiželju. Cilj je bio privući goste u unutrašnjost Istre kako bi se omogućio turistički razvoj ne samo priobalnog područja, nego i svih onih gradića i sela koji su odumirali i koji nisu imali nikakve koristi od naglog bujanja turizma u priobalju.
I tako, posve slučajno, mogu reći, naletio sam na djelo povjesničara D. Klena “Viteška natjecanja i trke na prstenac u Istri”, kratki prikaz viteške igre toliko slične Sinjskoj alki, koja se navodno igrala prije nje, počevši s 1876. godinom pa sve do 1703. godine. Tada se iznenada trka prestala trkati. Nisam vidio razloga da je se ne obnovi. Bila je to dobra ideja, ne posve originalna, postavljalo se pitanje hoće li će ona imati toliko odjeka kao što ima Sinjska alka, ali kad sam svojim pretpostavljenima iznio tu ideju, oni su je objeručke prihvatili (a u nestašici bilo kakvih smislenih pokušaja animiranja turista u Istri). Tako sam, koristeći se starim pravilima, oživio tu igru koju su navodno trkali nobili i bogatiji građani u Istri XVI. i XVII. st. Radeći na tom projektu (kako je to bilo moderno reći), došao sam u doticaj s ljudima iz Barbana u čijim se obiteljima čuvala uspomena na ta davna vremena. Osobito me zanimalo ono što ni u kojem povijesnom izboru nije bilo navedeno, zašto se ta trka prestala trkati 1703. godine (izuzev kratkog pokušaja za vrijeme fašističke Italije) i zašto nakon toga nikada nije bila obnovljena.
„Sinko moj“, govorio mi je stari barba sjećajući se onoga što su mu pričali njegovi stari, „ta je trka već od početka bila prokleta i nije pametno obnoviti je. Bila je ona razonoda bogatih, onih koji su imali i koji su mogli uzgajati konje. Sirotinja je imala tovare, a s magarcima nećeš trkati takvu trku“, nasmijao se suho. „Govorilo se o tome, svašta se govorilo, ali moj je nonić pripovedal da se nešto zbilo kad je trka prekinuta i nikada se više nije odigrala“. Pitao sam ga što je to moglo biti, što se dogodilo, jer o tome ništa nisam mogao naći u spisima.
„Što se zbilo, što se zbilo?“, ponavljao je moj sugovornik. „To je bilo prokletstvo, Bogu nije bilo drago da se nobili trkaju dok sirotinja nema što jesti. Da, da, bili su oni oholi, nisu razmišljali o onima koji nemaju ništa. Tadašnji plovan ih je u svojim propovijedima upozoravao da je oholost jedan od smrtnih grijeha i da je se treba čuvati. Ali tko će slušati starog svećenika. Istina, prilikom tih uprizorenja dijelila se i hrana siromašnima, moglo se jesti i piti koliko je u ono doba bilo primjereno, ali to nije bilo dostatno, nisu seljaci ni prije ni poslije živjeli bolje, jedva spajajući kraj s krajem.
Kakvi vitezovi, moj šjor, nisu to bili vitezovi, bili su to bogatuni koji su se obogatili na narodnoj grbači. Kupovali su oni titule – to bar nije bilo teško, te conte ovaj, te conte onaj. Nije to bilo drugačije nego sada. Činjenica je bila da narod to nije nikada prihvatio. I nemojte se šaliti s time. Čujem da će vaši konjanici nositi seljačku nošnju, a seljaci nikada nisu jahali u ovom natjecanju.“ Ipak, nije mi odgovorio na moje pitanje.
Istraživao sam dalje, premda to nije bilo nužno, jer je već bilo odlučeno da će se igra obnoviti i da će se prilagoditi današnjim vremenima. Bijah vođen znatiželjom i mišlju da postoje neki razlozi koji su doveli do prekida tih, recimo – običaja. Još me više zainteresirao i podatak da je za fašizma bilo pokušaja obnavljanja trke, ali samo jedne ratne godine.
I to je nešto značilo i navelo me da se vratim počecima. Tako sam nakon dugotrajnog ispitivanja ipak došao do podataka zašto je tradicija prekinuta. Našao sam među ostavinom Josipa Batela ono što me zanimalo. Batel je prikupio opsežnu građu prije nego što je počeo pisati Barbansko-rakaljske anale. Tamo sam našao da ta trka nije bila originalna, da su se ta natjecanja održavala širom Sredozemlja.
U mletačkom dijelu Istre, koji je pod vlašću Venecije bio do kraja 18. stoljeća, vladao je veliki interes za pojedina viteška nadmetanja. Uglavnom su to bila natjecanja u kojima se zahtijeva baratanje oružjem, a sve u svrhu da bi država po potrebi imala vješte i sposobne borce. Međutim, za većinu njih pisani spomen trajno je izgubljen.
Među najstarijim viteškim nadmetanjima u Istri ono je u Poreču 1366. Održano je natjecanje u gađanju lukom i strijelom, i to za vrijeme sajma koji je trajao tri dana na svetkovinu sv. Mihovila u svibnju. Način natjecanja donekle je opisan u Statutu grada Poreča koji potječe iz 1366. Slična natjecanja na sajmovima održavala su se u Kopru na dan Uzašašća Marijina 15. kolovoza (odredba iz 1392.) te u Savudriji na Sv. Ivana i u Oprtlju o Jurjevu.
U Kopru je osim sajma bilo dopušteno da se izvan grada održava i natjecanje u „trki na Saracena“ i druge igre. Zapisi o konjskim utrkama održavanim u Puli datiraju iz 1428., kada je bila određena nagrada za trku u iznosu od 25 dukata. Godine 1447. Pula je dobila i odobrenje da priređuje slobodni sajam u Areni. Održavanje trka na Saracena i trka na prstenac spominju se i u Motovunu na Stjepanje i Jurjevo, u Bujama na svetkovinu sv. Servola, u Rovinju na dan sv. Fume, u Umagu na dan sv. Pelegrina te u Novigradu na dan sv. Pelagija.
Natjecanja u gađanju lukom i strijelom nestala su tijekom 16. i 17. stoljeća, a zamijenjena su natjecanjima u gađanju vatrenim oružjem. O njihovu održavanju na dan sv. Marije Snježne u kolovozu, na otoku Cresu postoje zapisi iz 1543. Od svih natjecanja najzanimljivija je bila trka na prstenac. Ona je zahtijevala izvježbanost i vještinu kako u gađanju mete tako i u jahanju. U Istri je bila priređivana u nekoliko već navedenih mjesta, ali je propašću Mletačke Republike krajem 18. st. nestala i ona. Trka se izvodila i u susjednoj Italiji, odnosno u krajevima pod mletačkom vlašću, pa je vrlo vjerojatno prenesena i u Istru, a i u Dalmaciju.
Ali propast Mletaka nije bio pravi odgovor na ovo pitanje. Trka na prstenac prestala se trkati 1703. Znači prije propasti Venecije te je iz nekog nenadanog razloga izgubljena u prošlosti. Mogu reći da me je to osobito zainteresiralo i tek kod kanonika barbanskog Stankovića nađoh odgovor na ovo pitanje. Ta je godina – navodi on – bila osobito sušna i topla. Trka se trkala na sajmeni dan, kako je to bio običaj. Činjenica je bila da crkva nije odobravala ovo natjecanje, da su plovani održavali propovijedi proti njoj. Stanković tvrdi da je ona sa sobom nosila neko prokletstvo. Iako se igra nije sastojala od sukoba i borbi među jahačima, nego od nadmetanja tko će pogoditi prstenac, ipak je bila popraćena mnogobrojnim neobjašnjivim smrtima. Te bi neki od jahača pao s konja i slomio vrat, te bi nekog u gledateljstvu uhvatio srčani napad, te bi se pučani potukli.
Ipak, unatoč protivljenju Crkve plemići su se uporito držali starih uzanci. I te zadnje godine na sajmeni dan vrijeme je bilo nekako osobito prijeteće. Bilo je puno vlage u zraku, ali nisu se nakupljali oblaci, sunce je nemilosrdno pržilo kako je i uobičajeno u ovom dijelu godine. Kad je trka počela, kad su prvi jahači krenuli, a gledatelji istezali vratove, negdje u daljini začula se potmula grmljavina. Međutim, kako nije bilo oblaka i nikakve naznake kiše, puk nije tome pridavao pozornost.
I kada se četvrti konjanik u trku približio mjedenoj alci, koja je visjela na zategnutom užetu iznad trkališta, nenadano prolomi se tresak i blistava munja pogodi prstenac i preko uzdignutog koplja spusti se tijelom jahača i konja sprživši ih tako da su se u jednom trenutku vidjeli njihovi kosturi. Tijela klonuše na zemlju, a trkalištem se raširi smrad izgorjela ljudskog mesa. Skamenjena gomila zgranuto se zagleda u ono što joj se pred očima dogodilo, a onda u panici poče bježati na sve strane. Ljudi su padali jedni preko drugih i mnogo ih je poginulo u pokušaju bijega. „Božja volja“, gotovo lakonski ustvrdio je vrli kanonik.
Očito nije valjalo obnavljati ono što je prestalo i što nije više trajalo. Navodno je još jednom pokušano za fašizma trkati trku, ali je sve završilo jednako. Grom je prekinuo predstavu, iako bez ljudskih žrtava.
Saznavši sve to, pokušao sam organizatore odgovoriti od natjecanja. Razumljivo, bilo mi je rečeno da sam praznovjeran i da je sada prekasno, da će upravo njenim održavanjem biti opovrgnute sve moje sumnje. I – moram priznati – da su me obilato platili.
I sada, svake godine sa strepnjom očekujem ostvarenje prokletstva posve siguran da će u jednom trenutku, kad koplje dotakne mjedeni kolut, ponovno bljesnuti munja.
O autoru:
Nenad Šepić završio je Pravni fakultet u Zagrebu. Bio je predsjednik Visokog trgovačkog suda. Zapazio ga je Antun Šoljan objavljujući njegove priče 1969. u Vjesniku. Objavio je dvije zbirke priča: “Granice beskraja”, 1969. i “Majstori priče”, 1972. godine. Njegova maritimna tema došla je do izražaja u knjizi “Izdana jedra”, 1991. Posebno je zapažen njegov roman “Jakovljica”, objavljen 2005. godine.
Zgodan esej o lokalnom foklornom običaju. Od pravnika se i ne može očekivati više.