Tijekom povijesti, žene koje su težile umjetničkoj karijeri suočavale su se s izazovima u obliku društvenog neodobravanja i ograničenih mogućnosti obrazovanja. Kako su se te prepreke počele rušiti početkom dvadesetog stoljeća, mnoge su žene počele sudjelovati u modernističkim umjetničkim pokretima koji su tada nastajali, a neke su imale pionirsku ulogu u njima. Umjetnice su bile prisutne od samih početaka avangarde 20. stoljeća – prve ruske avangarde, futurizma, dadaizma, geometrijske umjetnosti, kasnije fluksusa, regionalne "Nove umjetničke prakse" i unutar drugih pravaca umjetničkog stvaranja: programirane umjetnosti, konceptualne umjetnosti, performansa, fotografije, videoumjetnosti i drugih. Situacija je danas po žene u umjetnosti puno povoljnija, no ima tu još prostora za poboljšanja, a na pravcu promicanju njihove jače vidljivosti na sceni je i izložba "Sloboda mog uma. Avangardne umjetnice iz Kolekcije Marinko Sudac" koja se otvara u petak, 27. siječnja u 18 sati u Vršilnici u Zaprešiću u sklopu Noći muzeja.
U pitanju je grupna izložba isključivo ženskih autorica koja će pokazati raznolike kreativne prakse umjetnica 20. stoljeća poput Marine Abramović, Galine Bitt, MC Coble, Lucie di Luciano, Nuše Dragan, Eulàlie Grau, Sanje Iveković, Kataline Ladik, Milice Kecman/Lipa Mill, Běle Kolářová, Natalie LL, Dóre Maurer, Ewe Partum, Bogdanke Poznanović, Takako Saito, Jane Shejbalová-Želibská, Ivane Tomljenović-Meller, Terese Tyszkiewicz, Ruth Wolf-Rehfeldt... a sve iz kolekcije i po ideji kolekcionara Marinka Sudca koji o njezinu nastanku kaže:
– Izložba predstavlja skup umjetnica koje ne veže jedinstvena tema u smislu onoga što su one problematizirale – ona govori o slobodi stvaranja umjetnica. Upravo zato nosi naslov "Sloboda mog uma", jer neovisno o društveno-političkoj situaciji, ove su umjetnice zadržale svoju samostalnost. Ona je osmišljena kao platforma koja će dodatno unaprijediti vidljivost umjetnica, a to je pitanje sada vrlo aktualno i na svjetskoj umjetničkoj sceni. Vrijeme za pripremu izložbe je bilo kratko, manje od dva mjeseca, ali izložene su vrhunske umjetnice od kojih je većina prepoznata i globalno. Uz to sam i u kontaktu s brojnim umjetnicama iz cijeloga svijeta, od Meksika, Islanda do Južnoafričke Republike... i otvorena je mogućnost skore suradnje s njima. Na otvorenju će performans izvesti Selma Selman, bosanskohercegovačka umjetnica romskog podrijetla, čija umjetnička praksa predstavlja nasljeđe umjetnica poput Marine Abramović, a koja je također zastupljena na izložbi svojom zvučnom instalacijom.
U pitanju je prva ovakva izložba međunarodnih umjetnica u Hrvatskoj. Dugo je trebalo da se to dogodi jer žene su općenito u našoj povijesti umjetnosti starijeg datuma gotovo pa izbrisane.
– Točno je da su izložbe isključivo umjetnica iznimno rijetke u našoj regiji, kako gledajući prethodna desetljeća tako i danas. Ipak, i kod nas se u aspektu vidljivosti umjetnica vidi promjena u pozitivnome smjeru. Regionalna scena obuhvaćala je, a danas ih ima još više, umjetnice koje su stvarale jednako kao i njihovi kolege. Unutar nove umjetničke prakse bile su aktivne Marina Abramović, Sanja Iveković, Katalin Ladik – danas su one jedne od ključnih osoba umjetnosti sedamdesetih godina. Iznimno je važna i Novosađanka Bogdanka Poznanović, Nuša Dragan (Ljubljana) i druge. Umjetnice iz prošlih stoljeća također se "ponovno otkrivaju" i postoje angažirani stručnjaci koji ih istražuju. Moja kolekcija sadržava avangardnu umjetnost 20. st. i njihova nasljeđa danas pa je i izložba usredotočena na to razdoblje. Prikazani radovi kreću od Ivane Tomljenović-Meller, jedne od rijetkih regionalnih studentica Bauhausa u Desauu (1929./1930.), zatim moskovske umjetnice Galline Bitt koja je unutar grupe Dvizhenie (1962. – 1978.) stvarala kibernetičke projekte, umjetnice pokreta Fluksusa, primjerice japanske umjetnice Takako Saito i Mieko Shiomi, pa umjetnice feminističke struje iz 1970., sve do onih radova nastalih u posljednjih nekoliko godina – kazao je Marinko Sudac pa nastavio o pozitivnim promjenama koje su se u ženskoj umjetnosti dogodile do danas:
– Umjetnice su danas znatno vidljivije no što je to bilo prije petnaestak godina, a ponajprije zbog angažiranosti pojedinih kustosa i kulturnih i izlagačkih strategija velikih muzeja. Samo neki od primjera su izložba "elles@centrepompidou" 2009. kada je taj pariški muzej kroz duže razdoblje izlagao radove umjetnica iz svoje kolekcije, a na izložbi "World Goes Pop" u Tate Modernu 2015. također su bile izrazito zastupljene žene. Prošlogodišnje 59. izdanje Venecijanskog bijenala, na glavnoj izložbi "The Milk of Dreams" kustosice Cecilia Alemani prikazalo je umjetnice u iznimno visokom postotku. Dio te izložbe bila je i Lucia di Luciano, umjetnica vezana uz Hrvatsku sudjelovanjem na Novim tendencijama 3, 1965., gdje je izlagao i njezin muž Giovanni Pizzo. On je nedavno preminuo, a surađujući s njima već smo ostvarili nekoliko projekata.
Nakon mnogo godina kolekcioniranja i više do 200 projekata razvio je, kaže, široku mrežu kontakata u muzejskim i kulturnim institucijama širom svijeta, što mu omogućuje da uspješno provodi svoju strategiju pozicioniranja hrvatskih i regionalnih umjetnika u sve relevantne narative povijesti umjetnosti i velike izložbe.
– Već sljedeći mjesec, samo nekoliko dana nakon Zaprešića, u Ujedinjenim Arapskim Emiratima kao poseban projekt Ras Al Khaimah Fine Arts Festivala otvaramo izložbe hrvatske grupe Gorgona i slovenske neoavangardne grupe OHO. To je moj prvi projekt u tom dijelu svijeta, a želja mi je sada se više posvetiti sakupljanju umjetnika iz drugih dijelova svijeta. Iznimno zanimljivih umjetnika i umjetnica ima u Južnoj Americi, a jako sam zainteresiran i za suvremenu afričku umjetnost. Siguran sam da još ima vrhunskih umjetnika ondje koji su za sada nedovoljno valorizirani. Namjeravam putovati u Ganu, Keniju, Etiopiju, Nigeriju. I njih ću predstavi unutar projekata koje rade novoosnovana Zaklada Marinko Sudac i Institut za istraživanje avangarde. Zaklada i Institut će provoditi razvoj izlagačke djelatnosti i ujedno razvijati fundus kolekcije, kako bi ga se u budućnosti iz sfere Virtualnog muzeja avangarde prenijelo i u fizički prostor zgrade – otkriva Sudac.
Što se tiče izložbe u Zaprešiću i ključu po kojem je za nju odabrao izložene umjetnice, kaže:
– Ovih gotovo dvadeset umjetnica koje će biti izložene dio su moje kolekcije godinama, a često sam njihove radove izlagao i na ranijim izložbama. S mnogima od njih dugo sam surađivao i često ih posjećivao, na primjer Nušu Dragan, Nataliju LL ili Teresu Tyszkiewicz. Sve su one umjetnice koju su iznimno značajne i neophodne u razgovoru o povijesti umjetnosti ne samo Središnje i Istočne Europe već i globalno. Kao i drugi umjetnici koji se nalaze u mojoj kolekciji, njih više od 300, i one su nezaobilazan dio povijesti umjetnosti zemalja u kojima su stvarale.
Stanovit napredak prema ravnopravnosti spolova unutar svijeta umjetnosti postignut je stoga zahvaljujući zajedničkom naporu aktivno angažiranih umjetnika, povjesničara umjetnosti, istraživača i kustosa diljem svijeta, različitih dobi i podrijetla. Unutar te misije ostvarena je i ova izložba čiji fokus nije ograničen na jednu temu, tehniku ili područje djelovanja, već na, kako je već navedeno, slobodu stvaranja umjetnica.
Izložba "Sloboda mog uma", dakle, prva je u sklopu višegodišnjeg projekta s ciljem postavljanja Grada Zaprešića na umjetničku kartu kao značajnog kulturnog odredišta izvan metropole.
Kustosi izložbe su Ješa Denegri i Dorotea Fotivec Očić, njezin postav potpisuje Davor Mateković i studio Proarh, a vizualni identitet Bruketa&Žinić&Grey.
Što se tiče daljnjih poteza kojima se Zaprešić planira učiniti vidljivim u kulturnim krugovima, Sudac kaže:
– Suradnja s Gradom Zaprešićem i svima uključenima u projekt bila je izvanredna i zaista je napravljen važan korak za još veću vidljivost Zaprešića u kulturnom smislu. Vršilnica je jedinstven i izazovan prostor. Sada su postavljeni temelji za daljnju suradnju i mogućnosti izložbi u tom prostoru su velike – od, primjerice izložbe Ive Gattina, grupe EXAT 51 (Aleksandar Srnec, Ivan Picelj, Vjenceslav Richter, Vlado Kristl, Božidar Rašica, i drugi). Mislim da bi taj prostor bio odličan za prikazivanje njihovih umjetničkih djela. Zatim su tu umjetnik arte povere Giulio Paolini, poljski umjetnici Józef Robakowski i Jarosław Kozłowski ili pak suvremene afričke umjetnice poput Sue Williamson ili one iz Latinske i Središnje Amerike kao Teresa Margolles, čija umjetnost mi je iznimno zanimljiva. Također je moguća organizacija kontinuiranog događanja, potencijalno bijenalnog karaktera. Velik potencijal postoji, a daljnji razvoj ovisi o kulturnoj strategiji Grada.
