U Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti do 28. kolovoza traje usporedna izložba "Ivica Malčić: Zoran Pavelić – Koncept slike: slika koncepta". Opisana kao susret dvaju umjetnika koji kreću iz različitih pozicija – slikarstva i konceptualne umjetnosti, a nalaze se u "sredini", u konceptualnom pristupu slikarstvu. Tim povodom razgovarali smo s konceptualnim, multimedijskim umjetnikom Zoranom Pavelićem.
Što vi mislite, gdje se susreću vaši radovi? Što im je zajedničko i kako se nadopunjuju u ovoj izložbi?
S Malčićevim radovima prvi sam se put susreo upravo u tadašnjoj Modernoj galeriji, 1992. na otvorenju izložbe Nova hrvatska umjetnost, a evo sad u istom prostoru izlažemo zajedno. Naši radovi susreću se na rubnoj poziciji, tzv. rubu slike i koncepta – Malčić kao i ja koristi tekst u svom slikarskom vokabularu da bi dodatno definirao i pojasnio svoje slikarsko mišljenje. Sve je to dosta kompleksno jer mnogi umjetnici koriste tekst u radu kao svojevrsni slikarski iskaz. Na primjer, Malčić na jednoj svojoj slici spaja prostor svoga atelijera s genijalnim iskazom Željka Jermana: "Ovo nije moj svijet." Jerman u svom iskazu intimno poništava taj svijet, a Malčić dodaje na svojoj slici još i rečenicu: "... samo prolazim do ateljea..." Malčić se čvrsto drži slikarstva, ali unosom teksta on dodaje svojoj slici dodatno eksplicitno značenje. Kod mene tekst može biti i zvuk, nešto slično kao u muzici kad se rade coveri obrada pjesama. Tekst je za mene slika koja se treba čuti. Imao sam problem sa zvukom koji sam želio vidjeti – tekst se pojavio kao zamjena tog zvuka. Rekao bih da se tu radi o vrlo jednostavnom korištenju riječi koje su zauzele mjesto boje ili crteža, ili su to ispisi bez kojih slika ne bi bila "vidljiva". Od mojih slika iz osamdesetih jedino su mi ostali nazivi jer su tijekom rata netragom nestale. Samo je jedna spašena. Bila je naslovljena "Tko sve diše na ulici osim mrtvih". Tek sad shvaćam da su ti nazivi činili sadržaj slike, da su mi značili više nego boja. Taj sadržaj sada postaje dio rada u formi teksta, prisutan je kao bitan označitelj na slici - Greetings from Baranja, Umjetnost je hrvatska riječ, Kunst ist ein deutsches Wort, Kulturne bombe nježno bacajte, Tibet for you, Goodbye Artists, Goodbye Kapital, Umjetnik bez honorara nije umjetnik...
Po kojem su ključu i konceptu odabrane slike za ovu izložbu? Koliko ih je izloženo, iz kojih ciklusa i razdoblja?
Kustosi ove izložbe Branko Franceschi i Željko Marcijuš posjetili su moj studio gdje sam im predstavio prijedlog za moj dio na izložbi koji se sastoji od šest fragmenata iz različitih ciklusa, naziv za izložbu još nije bio definiran ali je bio naznačen.
Oko 120 pojedinačnih radova je sveukupno izloženo, Branko je predložio da se prikaže i video, "Jučer,danas,sutra" iz 2007. godine, ulje na platnu "Home-Spirit" iz 2000., i instalacija "Zlatna prečka", 2010., koja je izložena u ovalnoj sobi sa dvanaest radova iz serije Preimenovanja nastalih u razdoblju 2018. do 2022. Za prostornu intervenciju u kutu naslovljenu "Za Juraja", dimenzije rada određivao sam prema broju godina umjetnika Juraja Dobrovića u trenutku izvedbe. U postavu je i ready-made objekt "Kunst Dunst mašina" iz 2007., mašina za izvlačenje tijesta kupljena na Jakuševcu.Naljepnica na zidu prije ulaza "UM_WAR WAR_UM", čini premetaljku riječi UM i engleske riječi WAR, u njihovom spoju nastaje pitanje na njemačkom jeziku WARUM, a na engleskom riječ "UMWAR" (narudžba). Slikarstvo sam diplomirao serijom ulja na platnu koje sam nazvao "Narudžba", unaprijed sam se osigurao kao da dajem sebi alibi za loše radove, sada semantičku premetaljku prevodim: Zašto Narudžba, za rat, za rat uma....
Na otvorenju sam izveo performativnu akciju, Tražim mentalnu konstrukciju za svoje novo tijelo, ona sadrži u nazivu rada preinaku koja se odnosi na akciju Tražim metalnu konstrukciju za svoje novo tijelo, izvedenu 2015. na otvorenju moje izložbe Promatranja u galeriji Prsten u Meštrovićevom paviljonu.
Iz serije slika Kunst - Dunst koje nastaju od 2007., na osnovu skica bilješki ili već postojećih crteža, izabrano je 40-tak radova. Semantička mapa, 2020.-2021., nastala je radi obilježavanja Kožarićevog 100 rođendana. To su ručno rađeni tekstovi i crteži na papiru koji imitiraju grafičke listove. Goodbye Artists, 2009. - 2014., je niz intervencija nastalih na neiskorištenim probnim otiscima ili tzv. makulaturama preostalim nakon štampanja kompleta razglednica s motivima Josepha Beuysa, koji su pratili hrvatsko izdanje knjige "Dossier Beuys", 2003. godine u Zagrebu, izdavača DAF. Iz serije od 80 radova izabrana su 24 rada. U postavu su još slikarske intervencije na naslovnicama časopisa Vijenac koje nastaju od 2020. - 2022. Iz serije Slikareva priča (1998. - 2022.), izabrano je 9 radova kao jedan mali niz te dugačke vremenske priče... Četiri rada u Slikarevoj priči ponavljaju se u nekoliko boja, crvena, plava, ružičasta i zelena. Pod imenom Slike iz kataloga, četiri rada preslikana su iz kataloga Marijana Molnara, iz njegove serije Slike iz bilježnice 2004. godine.
I središnji rad Slikarevih priča, "Crtež rada Julija Knifera", nastao je na osnovu fotografije sa njegove izložbe u MSU 2014.
Međutim, iako vas se u ovom kontekstu predstavlja kao konceptualnog i multimedijskog umjetnika, vi ste diplomirali upravo slikarstvo. Ipak, Akademiju ste upisali relativno kasno, nakon što ste već započeli s umjetničkim djelovanjem?
Da, više puta sam pokušavao upisati akademiju, u Novom Sadu, Sarajevu i u Zagrebu. No prije toga, u Belom Manastiru postojao je 80-ih Klub likovne omladine u kojem je nastala jedna od mojih prvih važnih slika, "Kafka", negdje 1985. Iste godine održana je u Batini na Zelenom otoku prva Omladinska likovna kolonija. Sudjelovali su studenti sa ALU Zagreb, članovi Likovne radionice Opatija, članovi Osječke Likovne radionice STUC Osijek, i članovi Kluba Likovne omladine iz Belog Manastira. Poslije završetka kolonije bila je priređena izložba s prodajnim radovima kasnije doniranima Crvenom križu u Zagrebu, za pomoć gladnima u Etiopiji. Poslije slijedi sudjelovanje na izložbama u Opatiji u Umjetničkom paviljonu Juraj Šporer na Ex tempore gdje 1990. godine dobivam otkupnu nagradu Grand Hotel Adriatic.
To su nekakvi moji formativni počeci, no ključno je bilo osnivanje grupe Močvara 1988. koju sam osnovao zajedno s nekolicinom ljudi koji su se u to vrijeme u Baranji bavili likovnošću, to su: Zdenka Kner, Marina Kner, Ružica Zajec, Kata Mijatović, Aleksandar Čalović, Kornelija Gere i ja. Rad sa grupom Močvara kratko je trajao, do 1991. kada je počeo rat, ali on je učvrstio moju namjeru da se nastavim baviti umjetnošću. Močvara je ipak uspjela napraviti nekoliko izložbi u Osijeku i u Belom Manastiru, koje su za to vrijeme i podneblje bile na tragu suvremenih likovnih zbivanja.
Zatim sam prije upisa na akademiju upoznao sam Ivana Kožarića, u Galeriji Forum koju je tada vodila Višnja Knezoci, za trajanja njegove izložbe "U znaku Sunca", 1991. Iduće godine sudjelovao sam na izložbi u Hrvatskom povijesnom muzeju (sadašnji Meštrovićev paviljon), na izložbi "Hrvatski umjetnici za Vukovar", a nakon toga nalazim se sa Kožarićem koji me poziva da ga posjetim u njegovom ateljeu. Taj prvi posjet Kožarićevom ateljeu, bio je za mene jedan od najvažanijih 'formativnih' događaja. 1991. sudjelovao sam u Akciji Forum, kada me Nives Kavurić Kurtović, vidjevši neke moje radove, upitala gdje sam studirao, a neki su pak govorili "šta će ti akademija, ti si slikar".. Nastavio sam ispisivati parole 'Za Vukovar', 'za Vinkovce', 'za Osijek', 'za Dubrovnik', 'za Baranju' itd. u Studiu galerije Forum gdje sam tada volontirao prije upisa na Akademiju, koja mi je bila tada spas.
Želim reći da mnoge različite okolnosti i situacije u kojima se nalazimo u određenom trenutku uvjetuju naše mogućnosti i određuju naše ponašanje, ali za sve nam trebaju i poticaji.
Poznati ste po "nevidljivim" akcijama, performansima bez publike o kojima tek po njihovu održavanju eventualno možemo nešto saznati.
U samom činu izvedbe "nevidljivih akcija" publika mi nije potrebna, a neke su izvedene u institucijama mimo znanja osoblja, čuvara... No bitno je da se rad dokumentira i sve su te akcije kasnije dostupne publici putem videodokumentacija, a neke od njih tretiram kao videoradove. Izdvojio bih rad Kuća umjetnika, u kojem videosnimka dokumentira građevinske radove u Domu HDLU-a, rekonstrukciju prostora u originalnu arhitektonsku zamisao iz 1938., njezina tvorca kipara Ivana Meštrovića. Kamera prati kružni prostor u pojedinim etapama preuređenja s naglaskom na zvukove pri izvođenju radova. Na kraju dokumentarnog videozapisa izvodim skok točno u sredini zgrade, skok je popraćen snažnom jekom. Time se potvrđuje i potencira prisustvo umjetnika u kući umjetnika. Iz toga skoka je proizašla rečenica: "Bitno je da se čuje Glas umjetnika."
Na otvorenju izložbe Kuća umjetnika u Galeriji PM, 2003. godine, izveo sam performans Glas umjetnika, u donjem kružnom prostoru – sadašnja Bačva, koji je izrazito akustičan. Stepao sam oko male svjetiljke u sredini, i udarao sve brže i sve jače nogama o pod, proizvodeći zvuk koji je potenciran jekom; istodobno s pojačavanjem udaraca pojačavalo se i svjetlo u prostoru. Performativnu akciju sam ponovio za vrijeme dok je još trajala izložba, iz toga je nastao video Glas umjetnika.
U mnogim svojim radovima ulazite u dijalog s drugim umjetnicima, svojim prethodnicima. Zašto vam je ta komunikacija važna?
Citirat ću ovdje pasus iz teksta za katalog Branka Franceschija koji je to jako dobro detektirao: ''.... Od postkonceptualnih umjetnika prigrlio je aktivističko-kritički stav prema društvenoj hegemoniji s posebnim naglaskom na sustav kulture i položaj umjetnika u društvu... Od postmodernističkog svjetonazora prihvatio je tendenciju kontaminacije umjetničkih disciplina, dijalog s povijesti kulture i umjetnosti, posebno očit u postupcima citata i aproprijacije kako motiva, tako i izvedbenih postupaka...''
'Dijalog' se rađao iz susreta s umjetnicima, s njihovim radovima i idejama. U tom kontekstu postoje određena imena i umjetničke osobnosti, koje se uvijek iznova pojavljuju u mojim radovima. Ili kako bi rekao Branko Francheschi: ''...Pavelićev dijalog usmjeren je isključivo na djela izabranih pojedinaca unutar fokusa već suženog na liniju koja slijedi nasljeđe povijesnih avangardi i neoavangarde sve do umjetnika Nove umjetničke prakse. Riječ je o slijedu koji poimence glasi Maljevič – Beuys – Gorgona – Kožarić – Knifer – Mangelos – Martinis – Trbuljak – Stilinović – Martek...'' Još bih nastavio taj niz s nekoliko imena: Jerman, Tolj – Vaništa – Tomo Savić Gecan – Molnar – Dobrović – Galeta..itd.
Posebno su za nastanak tih umjetničkih dijaloga dragocjeni osobni susreti sa umjetnicima, imao sam taj privilegij upoznati većinu od ovih navedenih imena.
