Yoshiki Morimo, briljantni japanski sveučilišni profesor, sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća odlučio je doći u Belgiju proučavati socioekonomsku povijest karolinškog doba pa se tako sa suprugom i dvoje djece u kolovozu 1978. pojavio u Louvain-la-Neuveu.
Mlađeg sina Kazua (tada osmogodišnjaka) upisao je u školu u Biéreauu, u 3. osnovne, u razred s Didierom Alcanteom. Bio je to početak divnog prijateljstva svojstvenog djeci tog uzrasta: ubrzo su postali najbolji prijatelji na svijetu! Kazuo je svom belgijskom domaćinu oduševljeno govorio o Japanu i mali se Didier toliko zaljubio u japansku kulturu da mu je Kazuov povratak u domovinu iduće godine jako teško pao. No budući da su im se i roditelji sprijateljili i ostali u dobrim odnosima i nakon povratka, pao je dogovor da će im uskoro doći u posjet. I zaista, u prosincu 1981. Alcanteovi odlaze na mjesec dana u Japan, na fantastično putovanje koje će se Didieru trajno urezati u sjećanje. Posebno ga se dojmio posjet Hirošimi i tamošnjem Memorijalnom centru, u kojem se prvi put susreo s atomskom bombom i užasom koji je ona prouzročila. Suočen s nevjerojatnim razmjerima stradanja i patnje, poželio je otkriti kako je i zašto do svega toga došlo te odmah napisati knjigu o tome. Kako to obično biva, kad nešto zaista jako želiš, cijeli se svemir uroti da ti se želja ostvari. Ali nije išlo tako jednostavno.
Atomska bomba predstavlja temu koja je obrađena već veliki broj puta, a u stripu se posebno ističe manga “Bosonogi Gen”, koju je napisao i nacrtao Keiji Nakazawa, preživjeli iz Hirošime (potresno djelo koje je Fibra također objavila, svakako pročitajte!) pa se Didier stalno nećkao i dvoumio. Što se tu još ima za dodati, kako uopće pristupiti jednom tako golemom projektu, kako postići da sve bude znanstveno i povijesno točno i utemeljeno, a opet ne suhoparno i dosadno, i, na kraju krajeva, odakle njemu pravo da se miješa u tu priču? Pitanja su se množila, nedoumice su bile sve ozbiljnije, ali želja je ipak bila jača. Naposljetku je konačno sjeo, izbacio to iz sebe i napravio sinopsis na kojemu su se neke stvari pokazale očitima: to nikako ne može biti klasičan francuski album ili serija, nego crtani roman od barem četiri stotine stranica. I još važnije – nikako ga ne može napraviti sam, stoga je pozvao u pomoć Laurent-Frédérica Bolléea, kolegu scenarista s kojim je već surađivao i koji je preuzeo dio posla oko scenarija, a za crtača je izabran iskusni i provjereni profesionalac Denis Rodier.
Plan je bio da se “Bomba” objavi na 75. godišnjicu bombardiranja Hirošime i Nagasakija, tj. u kolovozu 2020., tako da su autori imali pred sobom pet godina da zgotove tih 450 stranica stripa. Vjerojatno vam pet godina zvuči kao više nego dovoljno da se proizvede toliki broj stranica, ali samo zato što nikad niste crtali stripove… Nije lako producirati vrlo kvalitetne i realistično nacrtane stranice stripa u visokom ritmu tijekom tako dugog razdoblja. Uslijedilo je pet godina mukotrpnog rada, jer kako sam Didier kaže: „Trebalo je upiti, razumjeti i sažeti desetke knjiga, članaka i dokumentaraca. Razgovori o narativnim rješenjima do sitnih sati, neprestani prepravci scena, provjere, vraćanja na početak, storyboardovi, skice, retuširanja... i tako unedogled! Posao bez kraja i konca! O tome svjedoči i više od 5000 e-mailova koje smo međusobno izmijenili, uz stotine sati razgovora preko Skypea.“
Kako sam po prirodi cinični skeptik, “Bomba” me nije privukla na prvu. No što se još ima reći na tu temu a da ne bude prežvakavanje već poznatih činjenica i podgrijavanje hladne juhe? A ako me već zanimaju činjenice i povijesni slijed događaja, mogu pogledati hrpu dostupnih dokumentaraca na tu temu i mirna Bosna, zar ne? Pa… ne. Srećom, osim što sam skeptik, istovremeno sam i užasno radoznao i gladan znanja, stoga su me poprilično zaintrigirale više nego tople preporuke inozemnih kolega urednika pa sam odlučio “Bombi” ipak dati drugu šansu i bacio se na čitanje. Sljedeći sam tjedan već imao na stolu potpisan ugovor za hrvatsko izdanje. Ono što je najbolje u “Bombi” jest to što je u pitanju iznimno činjenično, znanstveno i povijesno točan i precizan dokumentarac (uz nekoliko pjesničkih sloboda oko nekih japanskih likova u priči koji služe kao sinteza japanskog naroda), koji se, međutim, čita kao punokrvni triler. Zvuči paradoksalno, jer u trilerima se napetost uglavnom gradi sve do katarzičnog razrješenja prepunog obrata na kraju, a ovdje svi znamo kako će priča oko bombe završiti, no u “Bombi” svejedno postoji ona fina napetost koja vas tjera da gutate stranice sve dok ne zaklopite korice. Trud koji su autori uložili u stvaranje jednog ovako ambicioznog djela zaista je impresivan i vidljiv na svakoj pojedinoj stranici, ali još je impresivnija vještina kojom su sve te činjenice i događaje tako dobro i pitko uklopili u cjelinu, koja ni u jednom trenutku nije zamorna i koja će i najvećim znalcima ponuditi poneki detalj, činjenicu ili anegdotu koju nisu znali.
S druge strane, Rodierov ulickan, elegantan i dopadljiv crtež pokazao se kao savršen izbor za ovakvo djelo. Bilo da je riječ o likovima, mjestima, građevinama, vozilima ili odorama, sve je prikazano vrlo realistično i vjerno te pametno, gotovo filmski izrežirano i posloženo na stranici. Rodier nije genijalan crtač koji će vas oduševiti inovativnim grafičkim rješenjima ili specifičnim, bravuroznim stilom, on zna zašto je pozvan na zabavu – da crtežom ispriča priču – i svoju je ulogu savršeno odigrao. Velika je sreća što su autori odlučili da strip ostane crno-bijeli, jer imam osjećaj da bi boja samo pokvarila cjelokupni dojam. Premda se odnos prema stripu uvelike promijenio u posljednje vrijeme, on se ipak nije potpuno riješio te stigme manje vrijednog štiva za razbibrigu na koje roditelji i učitelji s negodovanjem frkću. “Bomba” je, međutim, savršen primjer kako strip može biti istovremeno vrlo edukativan i zabavan, a s obzirom na to kako je snažno odjeknula u cijelom svijetu i doživjela veliki komercijalni uspjeh, možemo se nadati sličnim poslasticama u nekoj bliskoj budućnosti. Dotad, uživajte u “Bombi”!
