Čak ni svi domaći nisu još oguglali na spektakl koji svake vedre ljetne večeri oduševljava posjetitelje Korčule, dok posljednje zrake u more tonućeg sunca ljubi kameni obraz grada. Nije lako odlučiti što je ljepše gledati: zalazak sa zapadne rive i terase hotela Korčula, ili s neke od šetnica promatrati grad. Gotovo je sigurno, gdje god bili, da ćete istovremeno osjetiti drugu prirodnu znamenitost: maestral zbog kojeg je Pelješki kanal raj za daskaše s jedrima ili zmajevima. Milina je gledati njihove gotovo akrobatske vještine hvatanja tog sunčevog vjetra. Osobito s plaže u Vignju.
Baš po takvom savršeno sljubljenom suncu i vjetru prošlog se tjedna u surfersku bazu Viganj uputila i ekspedicija Korčulanskog baroknog festivala. Tamošnji Kuvenat – kako se starom lokalnom riječju za samostan naziva Hrvatski dom u Vignju, već je lani dodan na popis festivalskih lokacija recitalom Pavla Mašića koji je na čembalu svirao Bachove Goldberg-varijacije. Ove godine je drevni samostanski atrij bio mjesto još značajnijeg koncerta: svoj debi, porinuće na nepreglednu pučinu glazbe, imao je novi ansambl Quinta essentia.
Kako su zaljubljenici i zadubljenici u glazbeni barok nerijetko i ljubitelji simbolike brojeva, vjerojatno nije slučajno što prvu temeljnu posadu "Petog elementa", kako u prijevodu s latinskog glasi ime ansambla, čine petorica glazbenika: Stjepan Nodilo, Mauro Colantonio, Matko Smolčić, Isidor Erazem Grafenauer i Franjo Bilić.
Ono što je u toj prigodi osobito lijepo i važno jest činjenica da svi ovi glazbenici predstavljaju sjajnu novu generaciju onoga što je u Hrvatskoj prije nešto malo više od dvadeset godina počelo kao pionirski pokret ljudi okupljenih oko osnivanja Hrvatskog baroknog ansambla. Svi oni već imaju lijepe karijere kod kuće i u inozemstvu pa tako i Quianta essentia ima međunarodni karakter, a vjerujemo uskoro i značaj.
Oboist i blok-flautist Stjepan Nodilo i fagotist Matko Smolčić već su godinama nezaobilazni članovi Hrvatskog baroknog ansambla, specijalist za barokne verzije svojih glazbala. Slovenac Isidor Erazem Grafenauer također je na hrvatskim pozornicama već udomaćeni glazbenik gdje god i kad god za neku autentičnu izvedbu zatreba teorba. Talijanski gambist Mauro Colantonio, izvrstan i na nekim drugim glazbalima, uključujući i poprečnu flautu, nastupao je također već prošle sezone s Hrvatskim baroknim ansamblom u Zagrebu. A čembalist Franjo Bilić je višestruko nadareni i nagrađivani glazbenik koji plijeni pažnju i kao solist, i kao član, često i predvodnički, različitih formacija i ansambala. Za ilustraciju, nakon Vignja već je nastupio s ansamblom Musica Viva na Danima hrvatske glazbe u Beču, a sutra u Zagrebu već vodi izvedbu Pergolesijevog oratorija Stabat Mater, pripremljenu i za Sisak, s mladim glazbenicima i entuzijastima.
Stoga se za ansambl Quinta essentia može reći da je dobrim dijelom i izdanak Hrvatskog baroknog ansambla, čitavog oko njega danas već razgranatog umjetničkog pokreta, pa tako i Korčulanskog baroknog festivala. I nije prvi takav. Primjer kako se novi glazbenički naraštaji sami umrežuju i okupljaju oko glazbe koju vole i u kojoj su autoriteti je i ansambl Early Delight u kojem Nodilo i Grafenauer prate izvrstan pjevački duo Anabelu Barić i Franka Klisovića. I nisu jedini.
Program s kojim je Quinta essentia odlučila prvi put izaći pred publiku imao je tematski naslov "Snaga i slast" i bio je posvećen isključivo skladateljima francuskog baroka i djelima nastalim krajem 17. i početkom revolucionarnog 18. stoljeća. Međutim, daleko je to bilo od glazbene slastičarnice kakva se često nudi iz tog razdoblja. Kako je istaknuto i u popratnom tekstu koji je napisao filozof Antun Nodilo (iskazujući tako i roditeljsku podršku sinu glazbeniku i njegovoj družini), u programu je prednost dobila ne ona glazba koja je (p)održavala iluziju sklada ondašnjeg svijeta i neupitne moći vladara, nego ona u kojoj je sjeme i nagovještaj kaosa koji je već počeo i koji će eruptirati u revoluciji.
Najdoslovnije o tome "govori" upravo skladba "Kaos" iz suite "Elementi" Jean-Féryja Rebela, djelo koje je sigurno većina nas te večeri u Vignju čula prvi put u životu. Vatreni ritmovi i prenapregnute harmonije koje kao da žele iskočiti iz vlastite kože i raspasti se u divlje disonance, sve su to bile značajke prema kojima su birani, a u većini slučajevi onda i upravo za ovaj sastav priređivani stavci Rameaua, Forqueraya, Couperina i Maraisa, uz komplementaran i dojmljiv kolaž pasakalja Marchanda i de Viséea.
Premda preko Pelješkog kanala iz Vignja do Korčule noću inače trešti tehno-elektronika, odabrana glazba i način na koji je razumiju i sviraju ovi specijalisti za barok meni se čine mnogo bližima ideji svladavanja i uprezanja elemenata u katarzičan doživljaj i užitak. Neki to čine jedrima i zmajevima, drugi glazbalima.
No, Viganj je zapravo bio tek mjesto pretpremijere gdje se moglo sastavu oprostiti i ponešto od neželjenih kaotičnosti u svirci i ukupnoj zvučnoj slici. Ali, zato je ona prava premijera večer kasnije u atriju korčulanske Gradske vijećnice bila za sada i najsavršenija večer desetog Korčulanskog baroknog festivala.
Suprotno bojaznima, prostor rastvoren prema trgu i gradu pokazao se akustički čak i sklonijim i pogodnijim nego viganjski Kuvenat sa svojim atrijem. Ili je takva jednostavno bila konstelacija elemenata. Uglavnom, ovacije su se čule nadaleko i Quinta essentia je nesumnjivo te večeri već stekla i osvojila svoje prve oduševljene obožavatelje.
A kao i svako porinuće, tako je i ovo imalo kumu koja je došla s bocom. Naravno, Laura Vadjon, umjetnička ravnateljica festivala i od njega neodvojivog Hrvatskog baroknog ansambla, vino nije razbila, nego je glazbenicima darovala sponzorski dar obiteljske vinarije Zure. Naime, želeći reći da je to upravo ono najbolje što od svog grožđa proizvode i nude svijetu, vinari iz Lumbarde su svoju su vrhunski pjenušac nazvali upravo Quinta essentia. Upravo takva simbioza svega najboljeg što imaju i stvaraju Korčula i Pelješac, s istom takvom glazbom, od samog je početka jedna od temeljnih ideja ovog festivala.
Nezahvalno je bilo što proricati u ovim bolesnim vremenima, ali usudio bih se kladiti da će Quinta essentia dugo i nadaleko biti na ponos mjestu svog rođenja, Korčulanskom baroknom festivalu i gradu Korčuli. Ima mnogo virtuoza i vrlo obrazovanih specijalista, ali Quinta essentia. Neka zanos što duže potraje, kao i simbioza grada Korčule s ovim festivalom.
Prošla godina ni za koga ovdje nije bila laka, pa treba istaknuti i pohvaliti i to da je nova gradska uprava Korčule s gradonačelnicom Nikom Silić Maroević u međuvremenu pronašla način da nešto smanjenu novčanu potporu festivalu nadomjesti jednako vrijednom i važnom logističkom i materijalnom podrškom, osobito oko gostoprimstva umjetnicima koji pristižu sa svih strana Europe. I koji će se u Korčulu uvijek rado vraćati.
Uvijek je sreća kad u medijima osvane neki pozitivistički napis, pa čak i ako pripada domeni kulture koja dotiče priču o uspjesima u turizmu. Mislim da izgledan izlaz iz hipertrofične koncepcije masovnog turizma svedenog na izviješća o brojkama predstavlja upravo priča iz Korčule, koja sljubljuje mediteransku kulturu sa svojim autentičnim izvedbenim prostorima za izvedbe na otvorenom, tisućljetnu tradiciju proizvodnje vina i prateću gastronomsku ponudu s potrebama zahtjevnijih gostiju veće platežne moći, koji cijene punoću doživljaja i ne žale platiti više za osobit kulturni događaj, osobito kad je u skladu s kulturnim trendovima glazbeno razvijenije Europe. Naša je glazbena sredina tijekom zadnja dva desetljeća bitno iskoračila iz provincijske žabokrečine zastarjelih pogleda na izvedbene standarde, približivši se novim trendovima povijesno autentičnih pristupa tumačenjima stare glazbe od 16, do 18. stoljeća, ponajviše zahvaljujući pomlađivanju nositelja programskih koncepcija i oslobađanju mladih izvođača od tradicionalne stege njihovim otvaranjem prema zbivanjima na izvođačkom planu u kulturno dinamičnijim sredinama u međunarodnom kulturnom prostoru. Stoga je lijepo čuti da novi glazbenici uspijevaju ostvariti uspješne suradnje poput one opisane u ovom članku, kao i slikovitost dojmova koju je autor članka vrlo plastično uspio prenijeti čitateljima. Hvala mu na tome, u ime svih nas kojima su poznati ambijenti iz ovog teksta, a nismo bili u prilici doživjeti opisano!