Davne 1970. tada osmogodišnjeg Joséa Curu profesor klavira poslao je kući s porukom roditeljima: “Mali José nije zainteresiran za glazbu, nađite mu drugi hobi.” Suprotno pedagoškoj prosudbi, Argentinac José Cura postao je jedan od najslavnijih tenora svijeta. I ne samo to, on je dirigent, skladatelj, redatelj, scenograf i fotograf te zaljubljenik u Hrvatsku gdje je u subotu i nastupio – u Orebiću. Uz pratnju Dubrovačkog simfonijskog orkestra na rivi na Trgu peljeških jedara izveo je praizvedbu svojih novih skladbi.
U drugom pak dijelu koncerta i neke od svojih najpoznatijih opernih arija, a na pozornici su mu se pridružile hrvatske operne dive Kristina Kolar i Marija Jelić te dirigentica Marija Ramljak. Uvertira je to bila i svojevrstan inauguracijski koncert u novi Ljetni festival grada kapetana po ideji Sandre Milankov, koji će početi idućeg ljeta i kojem će Cura biti umjetnički ravnatelj.
Niste prvi put u Hrvatskoj, stalno joj se vraćate?
Nije ništa novo to što ću reći, ali Hrvatska, posebice njezin arhipelag, među najljepšim je krajevima svijeta. Povrh te geografske sreće, tu je i važan segment koji se odnosi na moje poslovanje – hrvatski su glazbenici fenomenalni i veliko mi je zadovoljstvo surađivati s njima.
Kako ste upoznali Sandru Milankov kojoj ste se pridružili u stvaranju novog hrvatskog glazbenog festivala?
Upoznala nas je velika Kristina Kolar tijekom “Nabucca” koji sam ja režirao, a Kristina je bila zvijezda izvedbe. Sandra mi je ispričala svoj san, i odmah mi se svidio. Sve se kod tog festivala gradi ispočetka što je zanimljivije od nasljeđivanja neke stare strukture. Općenito, prije no što se potpuno uključim u neki novi projekt uzimam u obzir sve faktore, a u ovom slučaju uvjeren sam da ću uz pravu podršku biti kapetan sjajnog novog glazbenog broda. Mislim da su “novom svijetu” koji nastaje nakon COVID-a potrebni snovi, a ne više noćne more, a ovaj je festival jedan od takvih snova. No, valja imati na umu da su snovi lijepi, ali u njihovu ostvarenju treba i puno razboritosti.
S gledišta vaše 30-godišnje karijere jednog od najboljih opernih pjevača svjetske klase, čini li vam se da su zahtjevi koji se danas postavljaju opernim pjevačima drukčiji, čak teži no što su bili prije 20 ili 30 godina?
Ako želite ostvariti dugu i ozbiljnu opernu karijeru, zahtjevi za kvalitetu ostali su apsolutno isti. Ipak, veliki problem današnjice je taj da većina mladih umjetnika postaje “poznata” prije no što je za to zrela – i tehnički i iskustveno. Posljedica toga je da se većina karijera zaustavlja gotovo na samoj “početnoj liniji” što ostavlja gorak okus jer nikada nećemo saznati je li taj talent koji je jednostavno izgorio mogao postati pravi Umjetnik, s velikim početnim slovom.
U ubrzanom digitalnom svijetu reklama od 10 sekundi, društvenih platformi i videa koji daju cijelu priču u dvije minute, kako se svijet trosatnih opera može natjecati i preživjeti u osvajanju publike?
Osobna je odluka hoćete li uživati u izvrsnoj gurmanskoj večeri ili se zadovoljiti opojnom brzom hranom. Obje ponude su na meniju, a na izborniku je da sam odluči. I nije točan onaj sveprisutni klišej da je klasika skuplja od svega ostalog. To je uobičajeni izgovor onih koji žele sakriti svoj manjak interesa. Primjera radi, s kojim uopće nemam problema, cijena ulaznica za debi Lionela Messija u PSG-u dosezala je i do 10.000 eura. To je dobar dokaz da su neki izgovori vezani uz klasičnu umjetnost upravo to, izgovori. Još jedna uvriježena neistina je da “publiku moramo obrazovati kako bi joj se svidjelo ono što radimo”. To je arogantan i kriv stav. Ono što moramo učiniti je “zavesti” ljude sjajnim predstavama svih vrsta, tako da osjete znatiželju da saznaju o čemu se radi. Pretpostavljati da smo toliko važni da možemo “obrazovati društvo” opasna je falacija u koju se može uklopiti i mnogo indoktrinacije.
Objavili ste i knjigu svojih fotografija.
Da, švicarski izdavač objavio je moju knjigu. Nisam profesionalni fotograf, ali fotografija je moja ljubav i hobi. Većini ljudi hobi je upravo glazba. Meni i mojoj braći glazbenicima glazba je zanimanje, pa dodatnu radost nalazimo i u drugim hobijima. Neki, poput Paula McCartneya ili Anthonyja Hopkinsa, slikaju, a ja fotografiram.
Čitala sam da ste imali dva dječačka sna: da postanete dirigent ili nogometaš. Što se dogodilo s ovim drugim?
U biti nikad nisam bio dobar nogometaš, ali bio sam prilično dobar igrač ragbija. Međutim, to su bile mladenačke aktivnosti i želje, a ne cjeloživotni projekti. A Hrvati odlično igraju nogomet. Nevjerojatni Luka Modrić jedan mi je od omiljenih igrača!
