Brešanovske “ispovijedi nekarakternog čovjeka” u slučaju novoga romana Alena Bovića “Ljudožder vegetarijanac” (Jesenski i Turk, ur. Milan Šarac i Stela Jelinčić) mogle bi se parafrazirati u “ispovijedi nekarakternog liječnika”.
Bovićev pripovjedač/protagonist istinska je ljudska ništarija: ginekolog koji ne preza ni pred čim ne bi li se domogao novca, karijere, moći... Hipokratova zakletva njemu, ali i dobrome dijelu njegovih kolega, samo je bezvrijedan papir. Hipertrofirano negativan, takav nositelj romaneskne radnje, okružen odreda sličnim supergadovima, teško da može izazvati čitateljsku empatiju, čak i u onoj najmanjoj dozi nužnoj za identifikaciju s književnim junakom, potrebnoj za kakvu-takvu uvjerljivost lika, time i cijeloga djela.
Dr. Danko Mrkan, pokvarenjak bez premca, “rođen” je u (amaterskoj) književnoj radionici (profesionalnoga) ginekologa. Alen Bović, zna se, pseudonim je dr. Ive Balenovića, koji je zabljesnuo prvijencem “Metastaze” danas kultnoga statusa (osnaženog i uspješnim prijenosom na film i na scenu). Premda je i taj roman pomalo precijenjen, ne može mu se poreći svježina ni sirova energija kojom je zračila ta proza o urbanim marginalcima, luzerima i divljacima. A baš je takav milje miljama udaljen od stvarnoga života autora s besprijekornim CV-ijem “dobroga dečka”.
Paradoksalno, kad je posegnuo za temom iz liječničkih krugova, koje dobro poznaje jer im i sam pripada, Bović/Balenović izgubio je veći dio svoje književne autentičnosti: insajderski uvid nije autoru mnogo pomogao da bi mu roman funkcionirao kao dobra književna tvorevina, a ne tek kao “direktan prijenos” liječničkih nepodopština.
U tom bolničkom reality showu nižu se bezbrojne strahote koje su liječnici kadri počiniti: prikriti prave uzroke smrti pacijenta, pijani operirati, ponižavati kolege da bi zasjeli u njihovu fotelju, putovati po svijetu kao plaćenici farmaceutskih tvrtki, obavljati ilegalne abortuse, primati mito, spetljati se s jednako korumpiranim policajcima, uplesti se u poslove s notornim kriminalcima (dilerima droge, trgovcima ljudima, organizatorima ilegalnih borbi pasa, vlasnicima bordela, međunarodnom mafijom što preprodaje ljudske organe)...
Crnjak do crnjaka niže se kao na stranicama crnih kronika, ali ne uzdiže Bovićevu prozu s novinske na literarnu razinu. Premda je zadržao neke odlike svoga rukopisa kao što su izravnost iskaza, dinamična izmjena rečenica, vješto dijalogiziranje i neloše strukturiranje građe, autor u novom romanu neskriveno igra na kartu senzacionalizma i nategnute šokantnosti koja gomilanjem zapravo gubi željeni efekt. Marketinški potencijal teme s aurom tabua dobro je iskorišten: knjiga je trebala izaći prije godinu dana, već je, kao, bila u tisku, onda je povučena zbog, navodnog, straha autora od liječničkoga bijesa, zaredali su intervjui po medijima, teren je pripremljen i onda je knjiga, eto, ipak pripuštena skandala gladnoj javnosti... Reklama sigurno može prodati, ali ne i stvoriti pisca!
