Priča o talijanskoj književnici Albi de Céspedes vrlo je zanimljiva. Ona je unuka prvog predsjednika Republike Kube Carlosa Manuela de Céspedesa, oca nacije. Njezin otac bio je diplomat te je i sam kratko bio predsjednik Kube, a majka Talijanka pa se i Albu svrstava u talijansku književnost. Ima smisla, ne samo zbog jake ženske linije nego i zato što piše o Italiji ili, bolje rečeno, talijanskim ženama. Upravo je njezin roman “Zabranjena bilježnica” (Ocean more, urednica Gordana Farkaš-Sfeci, prijevod Antonija Radić, 170 kuna) možda i najbolji dokaz da se književni fenomen koji cijeli svijet prepoznaje pod imenom Elena Ferrante nije mogao dogoditi nigdje drugdje nego u Italiji.
Da, Ferrante je velika ljubiteljica djela ove autorice, ali zapravo ih veže nešto mnogo jače – način na koji obje razumiju život žena u zemlji čiji mentalitet kao da je stvoren da ih tlači. Upravo tako i počinje “Zabranjena bilježnica”, roman pisma u dnevničkoj formi. Naime, jedna zaposlena žena, majka dvoje djece koja već studiraju i razmišljaju o samostalnom životu, izlazi iz kuće kupiti cigarete za muža koji nedjeljom ujutro voli dugo spavati. Potajice kupuje i crnu bilježnicu koja postaje njezin dnevnik, koji kući donosi skrivajući ga ispod kaputa. I dok je njezini roditelji preziru zato što radi (jer suprug i otac mora se materijalno brinuti o obitelji), suprug doživljava samo kao majku, a djeca kao služavku, pred čitateljem iskrsava život stisnut u nevjerojatno uske okvire društvenih i obiteljskih očekivanja. A ispod svega toga živa je žena, svjesna da je još dovoljno mlada (ima tek 43 godine) da se pokuša izboriti za sebe. No životne okolnosti čine sve da je spriječe u bilo kakvom pokušaju emancipacije.
A sve se zbiva (ona često spominje rat kada su djeca bila mala) u doba u koje je Elena Ferrante smjestila početak “Genijalne prijateljice”. Spoznaja koliko su te godine zapravo blizu onome je ono što šokira čitatelja, i to do te mjere da ne zna je li napredak postignut u ženskim životima razlog za plač ili ogorčen smijeh.
