Kriminalistički romani zapravo najviše što mogu slijede život. Svaki će policijski inspektor reći da žene ubijaju drukčije od muškaraca, mahom u obrani sebe i djece, a isto tako će sve istrage serijskih ubojica dokazati da su žene među njima u velikoj manjini. Tako je i u kriminalističkim romanima, i možda je baš zbog toga "Peta žena" Henninga Mankella (Mozaik knjiga, urednica Hana Vunić, prijevod Branka Grubić, 149 kuna) toliko uzbudljiv roman.
Priča počinje u afričkom samostanu, gdje iz crnine noći izranjaju ubojice koji brutalno ubijaju četiri redovnice, ali i petu ženu koja se te noći slučajno našla uz njih. Ona ostaje neidentificirana, a lokalna policija zataškala je njezinu smrt. I zaista je nevjerojatno što je upravo ta peta žena ključni trag koji će pomoći da se raspetlja niz nevjerojatno okrutnih ubojstava u Švedskoj, gdje u smaknućima koja imaju sve elemente obrednih mučenja i sakaćenja stradavaju stariji muškarci. Istražitelj Kurt Wallander, glavni Mankellov lik, posve je nemoćan dok igrom slučaja istragu ne poveže s prijavom o ženi koja prerušena u bolničarku posjećuje odjel rodilja. Bilo bi okrutno otkriti ostatak ove uzbudljive priče, ali treba reći da je autor, koji slovi kao najuspješniji švedski pisac kriminalističkih romana svih vremena, čija su djela ekranizirana u Švedskoj, ali i u Britaniji, gdje je inspektora Wallandera glumio Kenneth Branagh, ovdje nadmašio samog sebe.
U uzbudljivu potragu za ubojicom vješto je ugradio vrlo jasnu motivaciju žene koja zbog osvete, ali i unutarnjih demona, postaje serijski ubojica, ali i sve dileme koje muče policiju suočenu s okrutnošću koju jednostavno ne može pripisati ženi. Ta policijska "partitura" ovog romana njegovo je najveće bogatstvo jer u njoj Mankell uspijeva ući pod kožu i u um ljudi koje posao svakodnevno suočava sa smrću te objasniti da ih baš taj život sa smrću tjera da sve svoje napore ulože u rješavanje zagonetki i hvatanje ubojice jer im samo to donosi mir, koliko god kratkotrajan bio. Stoga preporuka glasi: obvezno čitati.
