Zagrebačka studentica arhitekture i urbanizma iz Osijeka Ena Katarina Haler svojim je prvijencem, romanom “Nadohvat” ušla u uži izbor za tportalovu nagradu za najbolji roman u Hrvatskoj. Zasluženo. To je roman o epopeji jedne hrvatske obitelji iz mjesta Zrina na Banovini koje su u rujnu 1943. temeljito razorile i opljačkale partizanske jedinice. Navodno svemoćna ustaška vlast nije pomogla Zrinu ni Zrinjanima ni te 1943. ni pred kraj rata, kad su cijele obitelji s djecom bježale u Austriju pruživši živi štit ustaškim glavešinama koji su pobjegli na sigurno. Preživjeli Zrinjani sustavno su proganjani i nakon pada Zrina i taj progon, da apsurd bude veći, traje sve do današnjih dana. Za njihove potomke Drugi svjetski rat nije završio na Dan pobjede nad fašizmom i pitanje je kad će završiti.
Roman Ene Katarine Haler stoga je metaforički spomen i na zrinske žrtve i na neobnovljeni Zrin i na ratne tragedije koje su, što se Banovine tiče, dobile nastavak i u Domovinskom ratu.
Autorica je roman počela u duhu filmske dramaturgije, svojevrsnim epilogom upoznavši nas sa sestrama Katom i Julom koje 1997. dolaze u Sisak kako bi podnijele zahtjev za povrat imovine. Potražuju oranice, voćnjak i gospodarstvo smješteno desno od rijeke Zrinčice u samom središtu Podgrađa s pogledom na grad Zrinskih. Iz njihova nepovezanog razgovora autorica nas poput vremeplova vraća u ratne četrdesete godine prošlog stoljeća kad je Katarina Krivošić imala trinaest godina. Iz njezine dječje perspektive autorica plastično, na mahove i iznimno osjećajno, opisuje ratnu svakodnevicu u Zrinu koji je opkoljen šumama, partizanima i Vlajima. Između Hrvata i Vlaja u zrinskom kraju nema nikakva suživota, samo gola mržnja koju su apsurdi i strahote Drugoga svjetskog rata dodatno raspirile do neslućenih razmjera i obostranih zločina. Katarinin otac je lugar, apolitičan i spreman na zaštitu obitelji. Za uspostave NDH nije euforičan, ali se ipak prepušta atmosferi u kojoj njegovi sumještani slave uskrslu državu, no slavlje traje jako kratko. Dva jedva stasala sina odlaze mu u različite endehazijske jedinice, a kćeri pokušavaju naći muževe i posao. Mlada Katarina s majkom i sestrama preživljava partizanski napad za Zrin te nalazi izbjeglički dom u Kostajnici, kod mamine sestrične Bete, kojoj ne vjeruje jer sumnja u sve i u svakoga, kao i svaki progonjenik.
Četrnaestogodišnja Katarina, čije je djetinjstvo trajno obilježeno ratom te gubitkom oca, odlazi u Zagreb, kao kućna pomoćnica u Tratinsku ulicu na Trešnjevku, u gospodski dom ustaškog ministra šumarstva i sveučilišnog profesora. Ta zagrebačka Katarinina epizoda opisana je briljantno. Katarina nije jednostavan lik. Dapače. Složena je osobnost, sklona samoranjavanju i snažnom emotivnom proživljavanju svakodnevice koja odlazak iz obitelji doživljava s puno stresa, ali je svjesna da kao hraniteljica mora otići na pečalbu kako bi svojima slala pomoć iz oholog Zagreba kojemu te 1943. rat još nije zakucao na vrata. A kad zakuca, Katarina se odmah vraća u Kostajnicu, a onda s majkom, sestrama i malim nećacima i preživjelim bratom odlazi na Križni put do obala Drave, da bi se preko zagrebačkog partizanskog logora vratila u istu kuću u Kostajnici. Kakav takav smiraj potom nalazi u Slavoniji, nedaleko od Đakova, u dugoj i tužnoj kolonizatorskoj rijeci. No, zlosretne Zrinjane i tu s puno neprijateljstva dočekuju Slavonci starosjedioci i ispražnjene zloćudne njemačke folksdojčerske kuće. Katarina se tu susreće s velikom ljubavi iz Banovine, naočitim Petrom, koji joj priznaje da je bio stražar u ustaškom logoru u Staroj Gradišci te da je morao i ubijati zatvorenike, zbog čega se duboko kaje...
Roman “Nadodhvat” ne treba čitati kao povijesnu monografiju jer to roman nije i ne treba biti. Romanopisci nisu povjesničari iako o povijesti katkad kažu puno više od njenih profesionalnih proučavatelja. Ali, pritom moraju imati otvorena srca. Baš poput Ene Katarine Haler.
Naravno da roman ne možemo promatrati kao povijesnu studiju, ali upravo tako roman Nadohvat pročitao je Jurica Pavičić čija kritika ovoga romana, odnosno završni njen dio jest sramotan i zloćudan.