Roman Simić ne samo da je utemeljitelj Festivala europske kratke priče koji je jučer sedamnaesti put u Zagrebu okupio ljubitelje ove u Hrvatskoj iznimno popularne literarne forme.
On je i jedan od laureata najdugovječnijeg hrvatskog natječaja za kratku priču, onog Večernjakova, koji postoji i traje od 1964. godine te s ponosom nosi ime slavnog književnika Ranka Marinkovića. No, Roman je ujedno i jedan od najupućenijih urednika i autora čije knjige voli i odrasla i mlada publika.
Festival europske kratke priče dogurao je do sedamnaestog izdanja. Budući da svake godine imate puno gostiju izvan Europe, hoćete li promijeniti naziv u festival svjetske kratke priče?
Ne zato što smo europocentrični, još manje zbog praznovjerja, ali to naše ime ne namjeravamo mijenjati barem još sljedećih sedamnaest godina. S jedne strane, ne mijenjaš postavu koja pobjeđuje, a s druge, važnije, to ima veze s nekim našim iskustvom da bez obzira na to odakle pisac dolazio – iz Afrike, s Bliskog ili Dalekog istoka, iz neke od Amerika ili s Novog Zelanda – trag priče prije ili poslije dovest će nas do Europe ili do nečega što je za naš doživljaj Europe bitno.
Pred ljudima i pred pričom jako je teško, možda i nemoguće čuvati granicu, pokušati je učiniti nepropusnom. Migracije, zbjegovi, putovanja… ovim ili onim putem, neki Čehov uvijek će označiti nekog Carvera, a neki Carver nekog pisca u Hrvatskoj ili Belgiji – i što onda u tome jest ili nije europsko, što jest ili nije svjetsko? Tim i sličnim dilemama dijelom je posvećeno i ovogodišnje izdanje FEKP-a, to je dio naše glavne teme, naše krovne priče, priče o nasljeđu.
U godini kulturne baštine u Europi vaša je glavna tema nasljeđe. Što želite poručiti ovom temom?
Čak i mimo književnosti, osobito mimo književnosti, sve o čemu posljednjih godina čitamo i slušamo, oko čega se s puno strasti sukobljavamo i povezujemo, tiče se nekog od naših nasljeđa. Domovina, jezik, obitelj, kultura, svjetonazor, vjeroispovijest, povijest, rasa, klasa, rod… sve smo to od nekoga naslijedili i nekome predajemo u nasljeđe, sve je to baština s kojom se borimo – bilo da je obranimo ili je promijenimo – i gotovo da nema teme koja je u sve ovo što živimo ugrađena dublje, postojanije i žilavije, strastvenije i dalekosežnije od te.
Pozivajući pisce s raznih kontinenata i s različitim nasljeđima – iskustvima nasljeđa – nadamo se ponuditi moguće odgovore, pokazati različite vizije svijeta koji se nužno mijenja, suočiti različite pozicije iz kojih ga – svi mi – stvaramo. Iskustvo onoga što smo i onoga što ćemo predati svojoj djeci – postoji li bolji, drevniji, efikasniji oblik da ga izrazimo od priče?
Ponovno vam dolazi jedan bukerovac, i to Nigerijac s prebivalištem u Londonu Ben Okri. Nagradu Booker dobio je davno. Kako je moguće da djela tog književnika nisu prevedena na hrvatski, a jesu na srpski i slovenski?
Da, posljednja dva izdanja Festivala otvaramo bukerovcima, a bilo je i onih koji su bukerovcima postali nakon što su nastupili na FEKP-u, poput Anne Enright ili ovogodišnje laureatkinje Booker Internationala Olge Tokarczuk, koja je u Wrocławu, oduševljena našim festivalom, pokrenula sad već ugledni poljski festival kratke priče.
O razlozima (ne)prisutnosti nekog autora u našem ili nekom drugom kulturnom prostoru teško mi je nagađati, ali što se Bena Okrija tiče, meni je osobito drago što je ove godine s nama s obzirom na to da je Vrhunski safari kroz carstvo engleskog jezika jedna od antologija kratke priče iz kojih je nastao ovaj festival bila upravo ona u kojoj su Igor Štiks i Dragan Koruga objavili prvi prijevod nekog Okrijeva teksta na hrvatski. Tad, prije 17 godina, mogli smo samo sanjati da ćemo jednog dana na festivalu ugostiti takvog pisca.
A u nedjelju je 27. svibnja Ben Okri otvorio 17. izdanje Festivala europske kratke priče.
Festival se, osim u Zagrebu, odvija i u Samoboru i Rijeci. Kakav je odaziv tamošnje publike?
Kad smo početkom tisućljeća počinjali i kad je to prije bila iznimka nego praksa, bilo nam je jasno da festival želimo voditi u druge hrvatske gradove, da želimo priču širiti, što se ono kaže, „izvan Zagreba“, a to je uvijek bilo ujedno golemo zadovoljstvo i golem izazov.
Ali siguran sam da bez toga – bez nastupa u Zadru, Osijeku, Splitu, Šibeniku, Varaždinu, Pazinu, Dubrovniku, Belom Manastiru, Hvaru, Rijeci, Samoboru, Velikoj Gorici… – ovaj festival ne bi bio isti, pa čak ni da bi ovoliko trajao. Novi ljudi, novi prostori, nove pozornice i novi gradovi hrane nas i ne dopuštaju da se opustimo, da upadnemo u rutinu. Mijenjajući ih, lakše uočavamo ono po čemu se razlikuju i ono po čemu dišu slično, pred uvijek drugom publikom shvaćamo i što volimo u ovome čime se bavimo, što nam je važno i zašto želimo da priča ide dalje.
Imate i festivalski natječaj za kratku priču. Imamo li možda previše natječaja za kratku priču u maloj Hrvatskoj?
Kad razmišljam o književnim natječajima, časopisima, festivalima, o njihovu broju, trudim se imati na umu malo širu sliku. Da, po broju stanovnika ili onih koji knjige i književnost zanima, a pogotovo onih koji se književnošću žele baviti, Hrvatska nije velika zemlja. Znači li to da se tom faktu treba prilagoditi tako što ćemo skresati ionako oskudne platforme oko kojih se ti manjinci još okupljaju?
Ako pustimo da časopisi izumru, gdje će se okušati mladi pisac, prije nego se otisne na ionako tešku misiju – pronalaska izdavača voljnog da mu objavi prvu knjigu.
Ne vjerujem u rješenje koje kaže da zato što nas je malo treba taj uski prostor dodatno racionalizirati, svesti na jedan festival, jedan časopis, jednu nagradu i jedan natječaj… naprosto zato što kultura nije monolitna i jednoobrazna, a to su još manje potrebe i ciljevi onih koji je stvaraju i u njoj sudjeluju.
Festival je osigurao suradnju s projektom Rijeke kao europske prijestolnice kulture. Što nam pripremate za 2020.?
U Rijeci smo sljedeće dvije godine, odlično surađujemo i u planu nam je dosta toga, ali o tome je, mislim, u ovom trenutku malo prerano govoriti.
Ono što je izvjesno, s riječkom ekipom oko EPK osmišljavamo sadržaje i formate koji će i FEKP i publiku natjerati da mislimo i djelujemo „izvan kutije“. Nešto novo, obuhvatnije i riskantnije, novi izazov za početak prave punoljetnosti.
U posljednje vrijeme počeli ste pisati i knjige za djecu. A koje knjige preporučujete vlastitoj djeci?
Da, imao sam sreću da mi se ta slučajna prekvalifikacija pretvorila u nešto čemu se jako veselim, što me zabavlja i u čemu uživam. S fantastičnim ilustratorom Manuelom Šumbercem napravio sam jednu Babu Jagu (i diva Zaborava) na koju sam jako ponosan, a trenutačno radimo na novoj slikovnici iz serije o Juri – za prvu, Juru i kuckalo protiv dosade Manuel je ove godine dobio Grigora Viteza. I jasno je da sve te priče najprije testiram na svojoj djeci. Osim toga, izlažem ih koječemu, od grčkih mitova do Kradljivice knjiga Markusa Zusaka, od priča iz Shakespearea do Sienkiewicza. Ono u čemu uživaju i bez preporuke, na što ih ne treba nagovarati, to su romani Sanje Polak, Harry Potter, Adrian Mole... sve odreda superheroji mladosti.
Pogledajte galeriju: Kako su cosplayeri postali najveća atrakcija SFeraKona
