Prosječnom ljubitelju kazališta, a i filma, ime Coline Serreau malo znači. No ako se uz njega doda činjenica da je ona autorica komedije “Tri muškarca i kolijevka”, po kojoj je nastao francuski filmski hit, dovoljno velik da dobije i američku inačicu, stvari postaju jasnije. Upravo ona autorica je i nove komedije Satiričkog kazališta Kerempuh “Doma je najbolje”.
Najava priče o obitelji pritisnutoj neimaštinom i ovršiteljima koji kucaju na vrata nudila je pomisao na opori crni humor. Ako se tome dodaju odrasla djeca koja se, zbog ideala koji vode u kriminalne poslove i propalih ljubavi vraćaju u roditeljski dom, činilo se da priča nudi šansu za satiru, čak i u svjetlu činjenice da je riječ o djelu koje je premijeru imalo 1986. godine, ali ga autorica “puni” aktualnostima.
Sin kao izvanzemaljac
Kada priča počne, čini se da se u tim Francuzima i njihovoj životnoj situaciji čak i možemo prepoznati. No tada se otkrije da je jedan sin povezan s teroristima, a drugi haker povezan s rušenjem bankarskog sustava i dolaskom vojne hunte, a sve to tek je sitnica jedva vrijedna spomena jer treći, najmlađi sin je izvanzemaljac (!?). Stvari se tu otimaju kontroli i najvažnije je pitanje tko je, zaboga, pomislio da bi ovaj tekst nama – sada i ovdje – trebao nešto značiti. Ovu priču redatelj Rene Medvešek predstavlja kao slepstik-komediju, bez Kerempuhu omiljene kroatizacije stranih priča. U dramaturgiji Dore Delbianco ovo je priča o francuskoj obitelji koja doista nema sreće u životu, ali svi se oni neizmjerno vole i podržavaju. I dok odjekuju eksplozije terorističkih bombi, izgovaraju se monolozi o ljudima koji nose glave u torbi i danima hodaju svijetom ne bi li se domogli te i takve francuske bijede, a Mama i Tata, nemaju čak ni imena, jer svedeni su samo na svoju obiteljsku funkciju, zapravo su sve samo ne smiješni ili satirični. Cijela predstava opremljena je gotovo karikaturalno, scena Tanje Lacko i kostimi Milene Matijević Medvešek izrađeni su po principu “nategnute” skromnosti i bijede, a tome bi valjda trebala služiti i glazba Matije Antolića, izvođena na improviziranim udaraljkama.
Igraju samo da nasmiju
Medvešek je najviše “izvukao” od mladog Josipa Brakusa i Anite Matić Delić, dok ostali glumci rade ono za što znaju da će brzopotezno nasmijati publiku, ne nužno povezano s likovima koje igraju.
