Prije nekoliko dana objavljena je vijest da je u Bošnjacima svećenik na misi zabranio župljanima da idu na projekciju Brešanove “Svećenikove djece”. Bilo bi tek istjerivanja đavla da je znao da mu je lani u istom mjestu, dakle ravno pod nosom koji očito voli zabadati gdje treba i ne treba, svoj drugi album snimala grupa Sheitans (za one koji možda ne znaju, šejtan je islamski izraz za đavola). I da je kojim slučajem uspio u protjerivanju, kao u slučaju Brešana, bila bi to velika šteta za ionako krhak domaći rock’n’roll.
Da je ovo neka poticajnija sredina za znanstvene istraživačke radove, možda bismo nekada dobili vjerodostojne podatke o tome zašto rock bendovi s istoka Hrvatske (ovdje je zapravo riječ o bh-hr kombinaciji) gotovo redovito, barem ovi koji se probiju do nacionalne razine, zvuče kao Partibrejkersi: Majke, Kojoti... Ovako možemo samo konstatirati da su Sheitans još jedan takav bend koji ne ostavlja dojam epigonstva nego su naprosto tako nasađeni. Problem se, doduše, uz nešto truda i želje može pokušati riješiti promjenom vokalizacije koja je zapravo više melodijsko izgovaranje teksta nego klasično pjevanje, a to je upravo ono u čemu se naviše osjeća Cane.
Druga je stvar o kojoj bend možda treba razmisliti što su u nekim slučajevima tekstovi previše parolaški od kojih “Ustani” djeluje kao nepotrebna kopija “Vrijeme je da se krene” (nepotrebna jer je jedna takva budnica dovoljna barem za dvije tri generacije). Kad bi iste poruke izgovorili između redaka nekih konkretnijih primjera, dojam bi bio nemjerljivo bolji, a da imaju dara i za stihove, dokaz su pjesme ljubavne tematike (“Zagrli me snažno”).
Izvrstan gitarist
A sada pohvale. Sheitans su rijetko kvalitetni glazbenici među domaćim rock bendovima. Gitarist je ozbiljan kandidat za jednog od najboljih u zemlji, a sve ćete to shvatiti više po finesama nego po ekshibicijama. Oduševljavaju meandriranja prema psihodeliji i majstorsko korištenje pratećih vokala koji djeluju neprimjetno, ali vrlo efektno obogaćuju pjesme.
Na nesreću benda, ako ćemo u njima gledati nasljednike Majki, kojima ih neki već proglašavaju, na albumu je samo jedna pjesma koja bi mogla postići širi prijam, a i ta, light-rokerska “Večeras ću možda svratiti do tebe”, u situaciji s ovako zatvorenim radijskim postajama nema osobitih šansi postati ono što zasigurno zaslužuje.
Pitate li se zašto je u tekstu o ovako dobrom albumu više prostora posvećeno manama nego kvalitetama, razlog je taj što im samo još toliko nedostaje da uobliče sebe za ozbiljnu prvu ligu, a u dobrim se stranama očito već i te kako dobro snalaze.
Radiofoničniji MBM
Sofisticiranije i raznovrsnije bavljenje korijenskim rockom nalazimo na novom albumu riječke grupe My Buddy Moose “Shine! Shine! Shine!” koji i daleko radiofoničnije od Sheitansa nudi derivate južnjačkog rocka, countryrocka, adult oriented rock i njihovih predstavnika koje će vam svaki kritičar navoditi u skladu s onome što sâm sluša iz tih žanrova. Neću ponavljati ni širiti taj popis, samo ću istaknuti šarmantnu prštavost i melodičnost gitara a la Byrds koje, uz odlične klavijature, stvaraju zanimljivu zvučnu sliku albuma (kad smo već na tome, šteta što se nije više poradilo na bubnjevima koji zvuče tonski neobrađeno).
Zahvaljujući produkciji Chrisa Eckmana album je dobio okus prave i originalne americane, a zbog popizma katkad bogme zabace i do grupe The Smokie (“She Knows”), što, nadam se, ne zvuči kao teška uvreda i poziv na dvoboj za obranu časti. No, upravo je ova usporedba s megauspješnim pop-rock zanatlijama iz 1970-ih važna za pokretanje osnovnog problema MBM-a, a to je pjevanje na engleskom, stara i već prežvakana boljka domaćih bendova, koju nije naodmet razmotriti još jednom.
Lekcije iz hrvatskog
Za pjevanje na engleskom mogu postojati dva osnovna razloga: 1. izvođač puca na strano tržište (99% samozavaravanje), 2. izvođač se “lakše” izražava na engleskom.
Osobno sam izrazito nesklon domaćim izvođačima koji pjevaju na engleskom jer je u oba navedena slučaja riječ o bazičnom pitanju uvjerljivosti i vjerodostojnosti.
Ne mislim pritom na uvjerljivost samog izgovora, premda su MBM i s time u vezi daleko od toga da se taj problem ne primijeti (recimo da je to ono što prilično upropaštava dobru završnu skladbu “Not The One”), nego na uvjerljivost umjetničkog izraza. Jednostavno je riječ o švercanju, prečacima kojima se pokušavaju premostiti problemi s izražavanjem na vlastitu jeziku jer se takvima čini da “She Loves You” zvuči rokerskije i pametnije od banalnog “Volim te”.
Pjesma MBM-a “She Knows” ili naslovna “Shine! Shine! Shine!” vjerojatno bi na hrvatskom zvučale kao ljige (hrvatski Smokie, dok na engleskom mogu proći kao nešto “svjetsko”. Pa ako bi i zvučale kao ljige, to bi znači samo izazov više – pronaći prava lirska rješenja na hrvatskom kako izbjeći banalnost, a ona bi možda dovela i do određenih sviračko-aranžerskih promjena. Tako bismo dobili vjerojatno puno originalniju smjesu, a ovako imamo album koji “zvuči svjetski”. Kao i milijun drugih. I puno boljih u tom žanru.
Album MBM pjevan na hrvatskom vjerojatno bi bio znatan doprinos širenju i raznovrsnosti domaćeg rokerskog korpusa, a da ne kažem da bi im bio lakši put do publike. Bend možete uživo pogledati u Zagrebu 15. veljače u Vintage Industrial Baru.
Ocjene:
Sheitans – Dvica 4/5
My Buddy Moose – Shine! Shine! Shine! 3/5
