Iz današnje perspektive gotovo nevjerojatno zvuči podatak da je nekadašnja sisačka Željezara, najveća tvornica u ovom dijelu Europe, bila ne samo tvornica željeza s više od 14.000 zaposlenih nego je uprava imala sluha i za kulturu, posebno u organizaciji likovnih kolonija koje su održavane od 1971. do 1990. godine.
Fenomen istražuje 41-godišnji sisački umjetnik, akademski slikar Marijan Crtalić, a dio materijala predstavio je na izložbi “Nevidljivi Sisak – fenomen Željezara” otvorenoj u zagrebačkoj Galeriji “Miroslav Kraljević”.
– Željezara je nekad bila domaćin umjetnicima. S jedne strane pružala im je sirovinu za rad, a s druge otkupljivala njihove radove i darivala ih zaposlenicima za različita postignuća. U krugu tvornice i u radničkom naselju Capragu postavljeno je tridesetak skulptura. Tamo su radili Džamonja, Ružić, Kožarić, Petrić i drugi.
Danas je većina skulptura u lošem, derutnom stanju, na nekim mjestima ostala su postolja, a skulpture su nestale. Želio sam upozoriti na fenomen povezivanja tvornice i umjetnika kakav danas ne postoji.
Djela koja su stvorili umjetnici svjetske su razine, bio je to pravi “muzej na otvorenom”. A za mnoge se danas ne zna autor ni godina izrade – priča Crtalić. Da bi što zornije predstavio sjajna umjetnička djela, Crtalić je snimio film “Industrijski raj”, koji se može i pogledati u Galeriji “Miroslav Kraljević” na izložbi otvorenoj do 5. prosinca ove godine. (doj)
jasno bilo je to vrijeme kada se znalo upravljati poduzećima ai razni direktori si nisu zbog strogih inspekcija i Radničkih Savjeta i kontrola mogli dopustiti koješto. Dakle ta je strategija trajala sve dok Tuđman i njegovi istomišljenici nisu odlučili OZAKONITI NAJVEĆU PLJAČKU U POVIJESTI EUROPSKIH DRŽAVA. Istovremeno uz pljačku odvijao se i domovinski rat IDEALAN PARAVAN DA SE SAKRIJE I UMULJA TA PLJAČKA! RAT NISMO MI BIRALI bio nam je nametnut ali je izvanredno došao na ruku RATNIM PROFITERIMA A DANAS UGLEDNIM LIČNOSTIMA RH.