Švedskog književnika Jana Guilloua hrvatski su čitatelji upoznali serijom romana o Arnu, vitezu templaru i križarskim ratovima (Put u Jeruzalem, Vitez templar i Kraljevstvo na kraju puta), a taj je serija izdavačka kuća Znanje zaokružila i romanom Arnovo naslijeđe. Sada je, od istog izdavača, pred čitatelje stigla nova trilogija ovog izuzetnog pripovjedača, ona koja se bavi burnim događajima tijekom 20. stoljeća, a u kojoj Guillou potvrđuje status pisca koji nepogrešivo opisuje duh epohe u kojoj žive njegovi likovi.
Tako je roman “U visokom društvu” (Znanje, Hit biblioteka, urednica Bojana Franić, prijevod Sara Profeta, 99 kuna) središnji dio priče koja prati živote trojice braće – onaj dio trilogije koji čitatelja odvodi u Veliku Britaniju u godinama pred Prvi svjetski rat te se bavi društvenom atmosferom koja je vladala nakon što je veliki Oscar Wilde završio na robiji zbog homoseksualizma. Središnji lik ove priče najmlađi je od braće Lauritzen Svvere, koji na studiju strojarstva u Dresdenu upoznaje svoju veliku ljubav, lorda od Manninghama i s njim odlazi živjeti na njegovo imanje. Tu počinje priča o tadašnjim homoseksualnim krugovima Londona i Britanije koji žive mirno unatoč tisku koji drvlje i kamenje baca na Wildea i taj “izopačeni” i “neprirodni” svijet, u zemlji koja ima rigorozne zakone o nedopuštenom seksualnom ponašanju.
Naravno, policija i ne dotiče taj krug ljudi jer u njemu se okuplja plemstvo, a Wilde je jednostavno “bačen vukovima”. Kroz prizmu te priče Guillou dočarava sliku svijeta koji se ubrzano mijenja (motori zamijene konje, automobili kočije, stiže električna energija...) i poglavlja posvećuje novoj umjetnost: publika zgrožena odlazi iz kazališta zbog opskurnosti baleta koji pleše veliki Nižinski, kritičarski pokop prve londonske izložbe francuskih impresionista...
Oblak iznad tog bogatog i zapravo dokonog svijeta je prijetnja rata. Nitko je ne vidi, nitko ne vjeruje da je on moguć.Guillou zapravo govori o ljudima i povijesti, uči nas kao je lako biti pametan s vremenskim odmakom i zgražati se nad povijesnim zabludama (koje tako rado krstimo zaostalošću), čak i kada ih je dijelio cijeli svijet. Ovaj je roman stoga i dokaz kako slučajnosti određuju i tu veliku povijest. Tako je jedna od najefektnijih epizoda priče ona u kojoj novi lord od Manninghama (nakon što Albert stradava u ratu) u pepeo pretvori niz slika koje je kritika označila nevrijednima. Naredio je da se spale djela: Picassa, Van Gogha, Degasa... Za neznalice (i aristokrate) bila je to tek pornografija jer to su pročitali u novinama! Sjajna pouka koja vrijedi u svim vremenima.
>> Kako u starijoj životnoj dobi pronaći izvore sreće i zadovoljstvo življenja?
