- Umjetnost je prvenstveno komunikacija, pa ako je poruka uspješno izrečena, onda je više ljudi može razumjeti i prihvatiti. Ali kako je područje komunikacije zapravo područje prevrtljivog boga Hermesa, često se događa da ono što umjetnik želi reći, publika doživi na drugačiji način. No vrijednost je u tome da ta poruka, kao i u ljubavi, oplemenjuje i jednu i drugu osobu – govori nam slikarica Melita Kraus, na izložbi otvorenoj u zagrebačkom hotelu Esplanade u sklopu Dana izraelske kulture i proslave 65. obljetnice Republike Izrael koja je okupila kulturnu i političku kremu Zagreba. O tome je li prevrtljivi Hermes bio milostiv u njezinu slučaju, slikarica kaže: - Moja je umjetnost prije svega instinktivna. Nemam namjernu poruku, ali sam u svom djelu apsolutno iskrena, što ljudi prepoznaju, kao što prepoznaju moj angažman kao jasnu ljubav prema određenoj temi. U svim mojim trenucima teme su narativni folklor, bilo židovski, bilo slavenski, potom različiti mitovi, legende, vjerovanja, književna djela...
Sada je vrijeme najvećega uzleta Melite Kraus – za njom su nebrojene role papira prekrivene začudnim slikama i crtežima prekrivenima jajčanom temperom koja ostavlja crtež vidljivim. Trenutačno odgovara izazovu da naslika tarot-karte u velikim formatima. Onda priču o Jobu, priču o Joni... Poznati su njezini “prijevodi” poznatih priča (Golem) i pisaca na njezin slikovni jezik. Osim tih knjiga-slika, niza zapaženih slikovnica za djecu, i tematiziranja svijeta jidiša, tu je tema holokausta – kažemo, a ona nas prekida: - Nema teme holokausta, osim u skulpturi “Putnici” koja se nalazi u muzeju holokausta Yad Yashemu u Jerulazemu. Smatram naime da kroz jedan oštri brid prikazivanja “svijeta prije” možemo naslutiti ništavilo “svijeta poslije”. Taj jidiš svijet je bio kao i svaki drugi svijet, suprotno vjerovanju, suprotno predrasudama i vjerovanjima o bogatim židovima i sl. Židovi iz istočne Europe su siromašno živjeli u svojim shtetlovima, malim gradovima koje su im dodijelile ruske vlasti, gdje je bilo i zlobnih i bogatih i nesretnih ljudi... Živjeli su skučeno, imali su svoje brige, svoje kradljivce (sjetimo se Babeljeva “Kralja bandita”). Ali to bio jedan mikrokozmos koji je zapravo nestao s masovnim nacističkim egzekucijama. Prikazujući upravo taj normalni svijet, sretni svijet, pokušavam prikazati njegov nestanak.
Kako to slikarski izgleda? Slikano je često na rolama, a slikanje rola je zapravo kao pisanje pisama. To je neka vrsta slikovnog pisma, jer ja sam ujedno i pisac. A piscu je najteže kad vidi prazan papir pred sobom. I zaista mu je najteže napisati prvu rečenicu. Tako je na roli koju slikam prvi lik kao prva rečenica. A kako se rola odmotava, vuče za sobom stale prikaze...- tumači slikarica.
Kažu da joj slike podsjećaju na Marca Chagalla. Pitamo je da komentira to. - Ja i Chagall živimo zajedno cijeli život. On je bio tema moje maturalne radnje, a kad je umro bilas sam zamoljena da u Židovskoj općini u Zagrebu održim predavanje o njemu. No, dovela sam tada prof. Matka Peića da to učini umjesto mene. Nema dugo, kad sam bila bolesna, pogledala sam jedan film o njegovu životu i dok sam ležala u vrućici, stalno su mi se pred očima vrtjeli ti kovitlaci boja. Ne mogu reći da je on moj svjestan uzor, ali mogu reći da smo kao stari bračni drugovi koji nakon dugog bračnog života počinju nalikovati jedan na drugoga – kaže Melita.
Podsjećamo je da je na pitanje koga voli, rekla “Onoga kome je ljubav najviše potrebna”. Vrijedi li to i za slikarske ljubavi poput one prema Chagallu, pitamo, a ona kaže: - Ne bih rekla. Kad je u pitanju “umjetnička ljubav” bolje je govoriti o sviđanju, jer su uzori zapravo obrnuta zrcala u kojima se iščitavamo sami sebe!
