Mani Gotovac 10. prosinca u Zagrebu će u velikoj knjižari APM-a u Bogovićevoj ulici u Zagrebu predstaviti novi fikcijski roman "Snebivaš me" koji joj je objavio Profil.
Ta je teatrologinja, kazališna kritičarka i bivša intendantica u Splitu i Rijeci i ravnateljica zagrebačkog ITD-a, ali i aktualna ravnateljica Dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara hrvatskim čitateljima bila poznata kao autorica popularnih autobiografskih zapisa "Fališ mi" koji su izašli u nekoliko izdanja, ali i polemičke memoarske knjige "Ma koji život, ma koji teatar". Ove je godine premijerno prikazan i dokumentarni film o Mani Gotovac redateljice Marine Banićević "Ona, teatar".
Zašto ste se nakon autobiografskih proznih zapisa odlučili za pisanje (i objavljivanje) tvrdokorne fikcije?
Već dugi niz godina proganjala me misao o ponavljanju. Opsjedalo me to što žena ili muškarac upadaju u isto stanje u kojem su već bili i pokazalo im se i opasnim i ružnim, a sada se to isto opet ponavlja i oni tome ne mogu doskočiti. Prije četiri godine pred očima su mi se počeli odvijati prizori u kojima tri žene iz različitih vremena doživljavaju slične situacije u različitim oblicima. Razgovarala sam sa svima njima u maštanjima, doslovce su me progonile, pa sam počela ispisivati to što vidim i to što čujem. Pisala sam u prvom licu, kao što sam pisala teatrološke eseje ili autobiografske zapise. Kada sam prvih stotinjak stranica dala na čitanje mojem uredniku Velimiru Viskoviću, on mi je rekao da je to dobra fikcija koja bi mogla biti roman. Tada sam počela u štivo unositi i neke strategije koje sam ranije poznavala. Dolazile su od mojih najomiljenijih autora kao što su Marguerite Duras, Milan Kundera, Alessandro Baricco ili nepojmljivi Gabriel Garcia Marquez. Ta knjiga nastajala je po osjećaju unutrašnje nužnosti. Ni po kakvoj odluci ili nalogu.
U romanu pišete o majci koja na grubi način gubi kćer. Je li se taj gubitak mogao spriječiti?
Nije. Sve je vodilo k njemu. K tom užasnom gubitku. Negdje po sredini života jedne dugovječne obitelji pojavljuje se lik narcisoidnog psihopata. Takve je tipove nemoguće prepoznati na prvi pogled. Tek kada se njihovo zastrašujuće djelovanje počne širiti poput metastaza kroz gotovo sve likove romana, tek tada nastaje sveopći lom. Budući da se taj lik pojavljuje u sredini romana, djeluje poput domino-efekta. Naprosto razara sve ispred i sve iza sebe. I živote djedova i baka i vlastite žene, majke svoje djece te, što je najgore, i samu djecu. Mogao bi se usporediti s muškom sponzorušom i s vrhunskim špijunom, pa i s muškom Medejom. A pri tome je, kao i većina psihopata, naprosto neodoljiv. I kada se takav arhetipski lik pojavi u dugovječnoj obitelji, nesreća obuhvaća sve. Nezaustavljiva je. Osjeća se i onda kada su likovi smiješni, kada govore raznim dijalektima, kada su situacije komične. Najviše stradava lik koji o njemu i najviše ovisi. U mom romanu to je Gala, Nušina kći.
Glavni negativac, Nušin zet Dobroslav postao je glavni motor romana. Jeste li imali posla sa sličnim ljudima ?
E, pa sad, nisam samo ja. Imali ste zacijelo i vi. Pitanje je samo jeste li ih na vrijeme prepoznali, jeste li im izmakli. Takvi su tipovi toliko pronicljivi i vješti u pretvaranjima da ih ni osobe koje su im najbliže ne mogu otkriti, a stručnjaci, i kada ih prepoznaju, radije o njima šute. Svi ih se boje. I zato se oni tako umješno kriju. Brojni analitičari suvremenog svijeta tvrde kako je narcisoidna psihopatologija danas svojevrsna epidemija. Tu je pojavu najavio Sigmund Freud kao najopasniju bolest našeg stoljeća. Opisivali su je veliki pisci puno prije Freuda. Tu je, npr. Jago u Shakespeareovu "Othellu". Riječ je o superinteligentnim osobama kojima kao da je izrezano ono što pučki zovemo 'dušom' ili 'srcem'. Sav svoj um koriste isključivo za stjecanje vlastite koristi. I pri tome špijuniraju, lažu, izigravaju žrtve, šire krugove zla. Spremni su na nevidljive zločine koji ne ostavljaju vidljive tragove i koji se ne mogu dokazati. A sve to rade tobože iz velike brige za djecu, ženu, obitelj ili vlastitu državu. Takve pojave možete pratiti na važnim društvenim funkcijama u politici, biznisu, novinarstvu, suvremenoj tehnologiji... Ali najgore je kada se zavuku u ženske postelje, kada poput Aliena uđu u sam ljudski krvotok pa ih čovjek više ne može izbaciti iz sebe.
Hoće li zbog toga lika najbrojnije čitateljice vaše knjige biti punice nezadovoljne zetovima?
Dobroslav jest Nušin zet, ali mogao bi biti i njezin suprug, brat, sin, unuk. Priča bi se onda drugačije razvijala, ali njezina bit ostala bi ista. U knjizi Dobroslav jest, kako ste točno rekli, glavni motor romana, ali nije jedini narcisoidni psihopat koji se tu javlja. Tu postoje i brojne žene koje su njemu posve nalik. Pojava se danas ne odnosi samo na muški spol, nego i na ženski. Takvi se likovi pojavljuju neovisno o spolu, rodu, naciji, vremenu, prostoru. Zato odjednom posvuda tolika potreba za psihijatrima svake vrste.
Nekim likovima ostavili ste imena iz hrvatske mahom umjetničke scene. A zašto ste Željki Markić izmislili pseudonim?
Među non-fiction osobama što se pojavljuju u romanu ponajprije su umjetnici, a potom i poneki malobrojni koji su svojim radom i djelom postigli uspjeh u životu. Javljaju se Miroslav Krleža, A. G. Matoš, Dalibor Matanić, Vinko Brešan, Enes Midžić, ali i Marlon Brando, Angelina Jolie... Spominjati ime i prezime Željke Markić bilo bi nešto, čega bi se, vjerujem, danas i brojni teolozi stidjeli. Ona se u romanu pojavljuje pod pseudonimom kao usputni lik koji ne gleda u oči i stalno laže o uspjesima i očuvanju obitelji, dok se sve oko nje i oko nas naočigled raspada. Nije njezino ime vrijedno da se pojavi u mom pokušaju s obiteljskim i ljubavnim romanom, kakav bi želio biti "Snebivaš me".
U prijašnjim knjigama pisali ste o vremenima kada je umjetnost bila strogo kontrolirana, a opet je bila u velikom zamahu. Zašto nam se danas čini da je u umjetnosti sve dozvoljeno, ali da umjetničkog zamaha nema?
Čini vam se da je sve dozvoljeno? I to je jedna od laži ovog vremena. Sjetite se samo što sam doživljavala prošlog ljeta u Dubrovniku kada sam uvrstila u program "Elementarne čestice" Michela Houellebecqa. A sve se to događalo samo zato što je autor u prošlogodišnjem romanu "Pokoravanje", napisanom dvadeset godina poslije "Čestica", predvidio noć strave u svom gradu. Predvidio je onu stravičnost koja se dogodila 13. studenog u Parizu. Za nju je okrivio same francuske intelektualce upravo toliko koliko i mudžahedine.
Težiti prema istraživanju neke trenutačne društvene istine u umjetničkom djelu oduvijek je bilo opasno. Isto je tako i danas. Uzalud je prije dva stoljeća Schiller utvrdio da ingerencija umjetnosti počinje tamo gdje završava djelokrug pravosuđa. Zbog istine su stradavali u različitim razdobljima povijesti kako naš Miroslav Krleža, tako i Gustav Flaubert protiv kojeg se zbog njegove "Madame Bovary" doslovce vodio parnični postupak. Da ne spominjem brojne slučajeve u Rusiji. U romanu spominjem i slučaj Jesenjin, za kojeg se i danas misli da je izvršio samoubojstvo, a bio je samo još jedna u nizu staljinističkih žrtava. A zašto u ovim našim vremenima nema stvarnih umjetničkih zamaha? Pa i Shakespearea se u njegovu vremenu držalo osrednjim piscem, za razliku od njegovih suvremenika. I Bizetova "Carmen" doživjela je fijasko na svojoj premijeri. Naš Marin Držić nije postojao za hrvatsku književnost gotovo pola stoljeća... Pitanje je jesmo li mi kao suvremenici umjetničkog djela u stanju to isto djelo i prepoznati kao istinsko i veliko.
U povijesti umjetnosti ponavljaju se periodi kada se pojavljuju samo loša djela koja predstavljaju pustoš u odnosu na zbiljsku umjetnost i znače uzaludne ljubavne trudove. I to je pitanje ponavljanja ovog ili onog povijesnog ciklusa. Postoje razdoblja u povijesti kada muze odista šute. Kako se razdoblja ponavljaju, odnosno ciklički izmjenjuju, tako, možda i mi živimo u vremenu kada je etička, pa i estetska razina našeg života na toliko niskim granama da i sami umjetnici bivaju poraženi, ušutkani, nemoćni.
Mene je, nasuprot tome, posljednjih dana oduševila predstava "Bella figura" Yasmine Reze u režiji Borisa Liješevića, ili netom objavljen roman Elene Ferrante "Dani zaborava", ili "Zvizdan" Dalibora Matanića. Ali ja možda nemam pravo.
>>Prvi roman Mani Gotovac - priča o sudbini triju žena iz jedne obitelji
Bože , psihijatar je dobro došao!