Zagrebačka je koncertna publika bila sretna. Pokazala je to srdačno isprativši prvi koncert Vjekoslava Šuteja u "Lisinskom", svježega šefa dirigenta Zagrebačke filharmonije. nakon, blago rečeno, kontroverznoga Alexandera Rahbarija, otprije nekoliko godina, i pompoznog Franka Shipwaya, koji je bio i ostao na pokusnom roku. Šutej je, naime, tako bio spasio koncert otvorenja Zagrebačkog ljetnog festivala nakon Shipwayeva nagla otkazivanja. Kompliciranom procedurom izbora glasovanjem članova orkestra, potvrdom Gradske skupštine kao glavnog financijera i potpisivanjem ugovora Šutej je ispunio zrakoprazan prostor bez šefa, kako si to može priuštiti jedino Bečka filharmonija.
Doduše njegov koncert s Filharmonijom već je u unaprijed planiranoj filharmonijskoj sezoni bio dio ciklusa "Plava oktava". Stjecajem okolnosti ugovor je potpisan dan uoči koncerta i tako je postao inauguralnim za šefa dirigenta. Tout Zagreb sjatio se u "Lisinski", od političara do kolega po zvanju. Gosti solisti u Brahmsovu Dvostrukom koncertu za violinu, violončelo i orkestar u a-molu su bili Paolo Ghidoni i Enrico Dindo. Ghidoni, violinist lijepa tona i razmetljive geste kojom je silom htio preuzeti dirigiranje, uspio je povremeno lijepo oblikovati detalje dok je pravi nosilac solističkog postava bio Enrico Dindo (koji je kao 32-godišnjak pobijedio na Rostropovičevu natjecanju, a 16-godišnja Monika Leskovar tada je osvojila treću nagradu) zamamnim tonom svoga skupocjena violončela. Orkestar se našao u ekstremima između nepopustljiva herojskog tuttija i sasvim povučene pratnje solista s previše slučajnih suzvuka, primjerice, kod puhača. Uvećani je orkestar dočekao i izvedbu Beethovenove "Sudbinske" Pete simfonije u c-molu. Šutejeva stanovita sklonost teatralnosti podvlačila je dinamičke kontraste i glavne teme, osobito monumentalne, na štetu vezivnog tkiva. A cijeloj bi velikoj simfonijskog građevini, čiji je početni sudbinski motiv postao opće mjesto i uobičajeni komentar kada se nešto važno dogodi, dobrodošao moćan, ali plemenitiji, bolje ugođen zvuk, kao i manje paušalnog sviranja. No Beethovenova Simfonija stoji poput katedrale, lijepa i impozantna i kad nije savršena. Izvedbi nije nedostajalo dobre volje i razdraganosti stalno povišene temperature, koju Šutej zacijelo zna potaknuti, što je postao prvi korak u razumijevanju Filharmonije i njena novog umjetničkog ravnatelja. Već sljedećeg petka to se može provjeriti na koncertu izvan pretplate posvećenom 100. obljetnici rođenja Arama Hačaturjana.
Maja Stanetti
