Sjećanje je čudna biljka; dopušta da ga oblikujemo kako nam odgovara. Nekad ga ostavimo obogaljenog poput bonsaija bez milosti mu režući izdanke. Nekad ga pak pustimo da raste i buja, pa s vremenom dobiva nov život mijenjajući iz korijena ono što se uistinu dogodilo. Tako smo programirani kako bi opstali, ali majka me uvijek rado podsjećala da je sreća kvarljiva roba.
Bilo mi je samo šest kad sam shvatila kako bi bilo dobro kad bismo mogli odvojiti sjećanja na lijepa i ružna kao žito od kukolja; pamtiti onaj neopisivi okus sladoleda koji više nikada ne može biti fin kao kad imaš šest, a zaboraviti vrelinu šamara. Ali sve se to, poput malenog tornada, izmiješa kao listići čaja na dnu šalice; pijesak je vruć pod bosim stopalima, sladoled je od vanilije, a ljetni lahor i more zajedno s oblacima, mogla bih se zakleti, mirišu na tu vaniliju. Sve je lijepo i lako, ali sladoled padne i slijedi šamar. Brideći obraz ne boli toliko koliko boli naglost spoznaje o krhkosti sreće; sreća je kao kuglica sladoleda na vrućem asfaltu – brzo se istopi.
Mnoge su godine otad prošle i majka je već dugo u prvom redu, polje 138 A u Aleji čempresa. Čak i sad mora biti u prvom redu, uvijek glavna, kao da je u operi ili kazalištu. Zaborav na njezine lekcije došao je kao dar. Pustila sam ga da poput pošasti skakavaca pohara polja sjećanja i našla čovjeka koji me voli.
Čudan smo par on i ja. Nikad nisam shvatila što je vidio u meni – bila sam osamljeno drvo za vješanje odraslo bez sunca. Moje su se grane poput artritičnih prstiju pružale prema nebu, ali držalo me mjesto – tvrda zemlja iz koje sam iznikla. Kad me je one večeri primio za ruku i rekao mi da me voli, stala sam na klupu da ga lakše zagrlim i u trenu bila korak bliže nebu. Bio je moj jablan koji stremi u visinu. Vidi se da je stablo koje su grlili. Djeca su visoka i vesela na njega. Ponekad ispliva i neka moja osobina i to me uplaši jer u mojim granama ne gnijezde se ptice. Nešto odbojno upleteno je u njih, nešto strano. Ptice to osjete.
Uslijedila je duga faza mira, a onda je došla Ona. Ponekad vjerujem da ju je poslala majka da mi dokaže još jednom, posthumno, da je ona u pravu. I sad sam opet Tamo. Znam da jesam jer sam uhvatila Njen pogled u ogledalu. Znam to mjesto i put kojim se do njega dolazi. Tamo je mračno i djeca plaču. "Prokleta bila, odlazi!", zaustim da kažem, ali Ona me gurne natrag u kavez iz kojega gledam što radi u moje ime, a za svoj račun. Gledam se u ogledalu, ali to više nisam ja.
Uvijek dođe poput nepozvana gosta; u početku tiho i jedva primjetno, a onda najednom zauzme sve prostorije u mome umu. Još se nisam ni snašla, a već odlučuje u moje ime, Njezine riječi izlaze iz mojih usta, Njezine histerične ruke tuku moju djecu i vežu mi crijeva u čvor.
U početku se bojim ići, ali kad konačno odem, više ne želim biti drugdje. Tamo sam netko drugi. Moje je tijelo Njezina kuća. Ona njime upravlja trbuhozboreći kroz mene. Ponekad, sekundu prije nego što riječi ožive i zatitraju u zraku čujem njihovu ružnoću, ali nemam volje oduprijeti se, zaustaviti riječi ili ruku. Tamo sam hladna. Prošlost mi puše za vrat, "Činili su ti loše stvari", podsjeća me šapćući mi račvastim jezikom. Kao iz kutije izvlačim stvari koje su boljele i koje sam sakrila negdje na dno, a sad ih vadimo, Ona i ja, i razgledavamo sa svih strana kao endemične biljke. Zajedno smišljamo osvetu, platit će mi sve, vratit ću im na grozne načine.
Dijete mi sjeda u krilo – odgurujem ga. Tamo vladaju druga pravila. Ne trebam lijepe stvari, već ružne riječi i udarce kojima uzvraćam. Sila i strah nasuprot argumentiranju. Jedan udarac Tamo vrijedi kao tisuću riječi. Promatram svoju umreženost sa zlom. Uvijek je isto; kad padam na dno, sve povučem sa sobom, kao da su za mene vezani nevidljivim užetom. Sve se dogodi brzo i za nekoliko minuta svi oko mene viču i plaču. Ja plačem kasnije kad sve utihne, kad djeca šmrcajući usnu, kad Ona zaspi. Sustiže me kajanje i bojim se. Tamo je uvijek mrak.
Klečim pokraj kreveta na kat. Dječaci su skutreni jedan pokraj drugog na donjem krevetu. Zagrljeni su, a jastuk je mokar od suza. Ljubim im obraze tople od snova i svilenkastu kosu koju je davno trebalo ošišati. Želim ih probuditi, na koljenima moliti za oprost.
Brzo, dok svi spavaju, krenem se vraćati kao iz mračnog bunara upirući nogom u rupe među ciglama. Skoro sam vani, već dohvaćam rub da se prevalim na svjetlost, ali nešto me povuče natrag. To je Ona, znam – budna je. Sva obećanja koja sam si klečeći pokraj njihova kreveta pokajnički dala padaju na dno bunara i opet sam Tamo.
Kad su došla, djeca su donijela neki utjelovljeni smisao u koji do tada nisam vjerovala. Ona ne voli smisao. Došla je da mi ga uzme i moje su oči opet prozor u kaos. Tjera me da gledam što radi i da šuteći odobravam. Oduvijek je bila sadist. Zla kučka uništava sve što sam s ljubavlju gradila lako kao da je kula od pijeska.
"Zašto si došla? Zašto sada, prokleta bila? Sada, kada je konačno dobro. Zašto mi kvariš", pitam je.
Sve se teže pronalazim. I pas već reži na mene. Zaboravljam kako zvuči moj glas i više ne znam jesu li moje misli moje. Došla je da ostane, znam. Iz dana u dan je sve jača. Nešto moram učiniti što prije, dok još ima trenutaka u kojima se prepoznajem, u kojima me moj suprug prepoznaje, i moj pas. I djeca. Moja djeca. Srce mi se zgrči kad pomislim da ih Njezine oči gledaju bez ljubavi.
Neće me pustiti. Čim se probudi, neće mi dozvoliti. Više gotovo i ne spava. Govori mi da tako treba biti, da sve imam pod kontrolom, da im treba disciplina, da im ništa ne dugujem. Govori mi da nisu dovoljno patili, da me ne vole. Znam da laže, ali kako dani prolaze, sve sam manje sigurna.
Bio je sunčani četvrtak kad sam se otrgnula. Ona je spavala jer ne voli sunce; uvijek traži da navučem zastore. Psihijatrica me promatra iznad naočala. Daje joj ime, sad znam kako se zove, beštija, i kako se protiv nje bori. "Znam Ti ime, demonu. Borba počinje".
Prošla su četiri tjedna.
Idem na kontrolu. Rođendan mi je. Psihijatrica mi poklanja šalicu na kojoj piše Anti depresso. Smijemo se tome. Shvaćam da se smijem Njoj i bojim se – zažalit ću.
Prošla su još četiri tjedna.
Izvlačim veš iz perilice. Sve se nabilo u navlaku popluna. Borim se s gromadom kao da telim kravu.
"Ja bih rado probao jesti pingvina", kaže Manji meni iza leđa.
"Zašto baš pingvina?", pitam u čudu.
"Jer je on riba, a ja volim jesti ribu. Sigurno je i on fin."
"Ali pingvini nisu ribe nego ptice."
"Joj mama! Pa jesi ikad vidjela pingvina da leti?"
"Pingvini ne mogu letjeti. Ali zato dobro plivaju."
"I ti još uvijek hoćeš reći da su ptice? Baš si šašava", zahihoće.
Srcem mi se nešto razlije i odjednom mi je toplo iznutra.
"Idemo u park čekati tatu", predloži Veći.
"Može, čim objesim veš", odgovaram i odjednom shvatim; čujem samo djecu i tišinu. Zar je otišla?
"Mi ćemo čarape da budemo brži!"
Vješamo stotine čarapa. "Mi smo obitelj stonoga", kaže Veći. Opet se smijemo. Obuvamo tenisice i odlazimo u park sa sendvičima i sokovima. Čekamo tatu. Dan je lijep. Ležimo na deki i kujemo planove; ništa nas ne može spriječiti – sljedeći put pravimo sendviče od pingvina.
Na moju ruku slijeće ptica i sad sam sigurna: borba je gotova! Ona je otišla!
