Tražim posvuda majicu Jeste li ih vidjeli? Uniseks. Za ljetnu akciju zaštite periske. Imam prastaru još od projekta zaštite prstaca. Tuku li ih još kao što su ih tukli onomad? I naveliko kuhali na crno i skupo. Navodno prošvercane s one strane granice gdje još nisu zaštićene. Iz protesta ih nismo kušali, osviješteni se zadovoljivši obično dagnjama na buzaru, uzgojenima. Volimo umakati kruh u fino začinjeni umak kad se krupne školjke otvore i puste svoje more. Jednom smo kušali i prijesne kamenice. Ali samo jednom. S kapi limuna. Navodno afrodizijak. Baš smo prigodno ljetovali isto na otoku.
Šećemo i između barki tamo gdje prozirna prelazi u mutnu vodu i uočimo veliku ljušturu. Tako veliku nikad nisam vidjela.
– Nije to slučajno da je baš sad baš tu – rekoh.
Najradije bih skočila po nju, ali jedva sam proplivala. Nisam njega htjela nagovarati. Nije ni on ni osobit plivač, a kamoli ronilac. Ali skine on sandale, majicu i hlačice. Udahne. Skoči. Udahne. I zaroni. Koji metar. Pa brzo izroni. I tako nekoliko puta. Svaki put uranjao je sve dublje. I sve dulje. Dobacivala sam mu da prestane, da je ipak preduboko. A on je uporno ponavljao da ga pustim i ponovno uranjao i uranjao. Jednom izronivši, reče da je vjerojatno razbio koljena, pa se ponovno vrati u dubinu.
– A što vi to tu radite? – muški glas iza nas.
– Ronimo školjku – rekoh ne osvrćući se. Što je tu je.
Čovjek se podbočio o kukove, pa se nagne u more da bolje vidi što se dolje događa.
On je taman izronio. Zagrlivši jednom rukom školjku, drugom se jedva održavao na vodi.
– Da ste odmah prestali. Što je vama? Pa to je moja školjka! Ostavio sam je u moru da je ribe pojedu, da bude čista. Vidite da je otvorena. Što mislite da bi periska i još tako velika živjela tako plitko? Pa periska živi na velikim dubinama. U čistoj vodi, a ne ovdje u lučici. Izronio sam je na drugoj strani otoka. Možda i na dvadeset ili trideset metara. Kako ste se uopće usudili ući u ovu prljavštinu? Jedva da koji cipal tu pliva. I trp.
– Nismo mi znali. Samo smo na ljetovanju…
– Turisti – reče posprdno. – Ništa ni ne znate.
– Mi smo kontinentalci, ne poznajemo ni more ni ribe ni školjke – pokušavala sam objasniti.
Moj ronilac održavao je glavu pokušavajući doći do daha iznad vode mlatarajući rukama.
– Gospodin kaže da ne smijemo vaditi školjku. Njegova je – rekoh.
Ronilac je mlatarao očito ne shvaćajući.
– Dođi van – rekoh.
Odozdo iz vode gore on nas je gledao u dvojbi. Nije znao što da radi s izronjenom ljušturom.
Dvojba je potrajala.
– Samo je ispusti – uputi ga čovjek. – Mora ostati u moru još nekoliko dana. Da se očisti.
Dok smo kratko isplanirali izroniti školjku, zaboravili smo i da će se trebati vratiti na molić s kojeg je skočio. Oseka ga je učinila još višim. Pogledali smo se posve nemoćni u misli kako će se dokopati suhoga. Nema šanse da se uspne na visoku obalu. Približila sam se rubu molića mjereći hoću li mu moći dovoljno pružiti ruku.
Gospodin privuče barku, vješto uskoči u nju, posegne za veslom i pruži ga u vodu. On se uhvati za veslo i dovuče se prema barci.
Nije znao kako da se popne. Gospodin je odmah shvatio:
– Daj, daj, samo daj! Uskači! – dovikne mu održavajući cijelu barku u ravnoteži.
Ozbiljno se ljuljala sad na jedan, sad na drugi bok. Kad je plivač napokon sjeo posred, ukazaše se oguljena, ostrugana krvava koljena.
– Dobro si ih sredio. Dolje su komadi odbačenoga betona, valjda si to na njega. Trebali ste pitati koga od nas domaćih. Vi turisti stalno nešto smišljate, neko uzbuđenje, stalno nešto s vama. Ovi vam prodaju doživljaj, a nemamo na otoku ni doktora, samo medicinsku sestru, i to u mirovini.
Šutjeli smo.
Uočili smo sad već namnožene pridošlice, domaće i turiste. Jednako radoznale.
– Isperi mu koljena. Lozom, najbolje – reče meni, kao da ronilac nije tu. Pokušavao se odjenuti na mokro tijelo i ožmikati kosu.
– A i more će to očistiti. Koliko ste još tu?
Ukratko, bili smo dovoljno dugo da ribe očiste školjku, da je domorodac uredi i da je mi s otoka ponesemo kao suvenir. Kad smo se već toliko krvavo potrudili, rekao je, red je da nam je daruje. Usput, kao nehajno, dodao je i za koliko bi je prodao stranim turistima koje je vodio u noćni ribolov. Kako on nije htio novac, a mi nismo htjeli badava, otišli smo i kupili najskuplje čega je bilo u lokalnoj suvenirnici, a da nije otočki proizvod.
– Javite se kad opet budete dolazili. Da odemo u pravi ribolov.
Obilazili smo otok po otok. Na periskin se više nismo vraćali. Na jednome smo otoku kupili apartman i u njemu ostavili zbirku školjaka: vongola, Jakovljevih kapica, ogrca, kopita, Petrova uha, kunjki, priljepaka, pjegava rogača, rumenku, kacigu, bodljikavu srčanku, zupku, puža bačvaša, puža iglu, točkastog pupkara, pa i ježinca… Svaka je bila neko sjećanje. Na mjesto gdje smo je kupili ili gdje smo večerali, gdje smo se pogađali s rojem dječice koja je hrpice školjaka posložene uvečer uz zidiće s oznakama cijena trampila za sladoled. Ili odakle nam je sin sa škole u prirodi donio kutijicu koju je olijepio svim mogućim školjkicama i kamičcima koje su našli u plićaku da je, kad bismo je otvorili, svirala kao raštimani orkestar bez sluha.
Dok u drugima, prislonivši ih na uho, povremeno osluškujemo šum njihova mora, najveća i najrjeđa, periska, uvijek nam samo izaziva nelagodu. Prisjećamo se hrabrog i nespretnog uranjanja i izranjanja svake godine sve nježnije opipavajući sve krhkiju na više mjesta napuklu ljušturu kako se na krajevima mrvi u prah s pripijenim pužićima, račićima, školjkicama, volcima kao fosilima. Više i ne brojimo koliko je ljeta s nama.
– Znaš da bi nam po novom zakonu zbog te stare ljušture mogli naplatiti kaznu? Čitala sam neki dan da je kod suca završio neki poljski par koji je negdje izronio čak pet plemenitih periski. Sve novine su se raspisale. Sad Prijatelji životinja traže da se postave edukativne ploče Zaštitimo morski svijet. Podsjećaju i da su odavno tražili zabranu pecanja s obale i zabranu koćarenja, zabranu izleta brodom na pučinu sa snimanjem dupina, da se prestane ubijati more.
– Je li njihova akcija Jeste li ih vidjeli?
Slegla sam ramenima. Nisam vidjela ni perisku niti sam pronašla reklamnu majicu.
Cijelo dopodne surfala sam o periski, losturi, lošćuri, lat. Pinna nobilis, endemu Mediterana. Poslikala sam naš trofej i uz nju ispisala da je školjkaš iz porodice lepezastih školjki, najveći školjkaš Jadrana, da može izrasti i veća od metra. Da je hermafrodit i da s račićem periskinim čuvarom obično živi u simbiozi. Da živi u moru djelomice zakopana u obično pjeskovito dno, pričvršćena nitima od kojih se u davnini prela morska svila. Da je zaštićena i da ju je zabranjeno vaditi od 1977. Da je u posljednjem desetljeću zamijećen posvuda masovni pomor zbog bakterija i zagrijavanja mora. Da je vijest ako je primijećena u moru ili ako posade podmladak uzgojen u laboratoriju, da…
A naša u ostakljenu regalu sve ove godine samo šumi svojim valovima. I kad ljetujemo s njom i kad zimuje samujući među ljušturama.
Periska je postala naša tajna. Pomišljamo da je u jutarnjoj šetnji mrtvu vratimo moru.
