Vreli srpanjski dani samo su nastavili žariti zagrebačkim ulicama. Neki umjetnik prkosio je na svom biciklu vrludajući zelenim valom skoro sam, tražeći inspiraciju za novi rad. Promet je bio slab, a Zagreb, osobito oko centra, pust. Širom je rastvorio ruke i pustio volan, fućkao je neku ljetnu Azrinu stvar, a kutija s njegovim kistovima i platnom poskakivala je na tregeru iza sica. Uletio je u Frankopansku i konačno zapeo kotačima u tramvajske šine i izletio sa svog bicikla.
Tu nesreću vidjeli su gotovo svi prolaznici, oni koji su čekali tramvaj, a među njima i gospođa Jelena koja je bila najbliža nesretnom događaju. Neki su se naprosto smijuljili, dok su drugi okretali glave kako ne bi svjedočili neugodnom prizoru. Uz nebitnu kraću psovku krenuo je ustajati, no činio je to otežano jer se nije mogao osloniti na desnu nogu. Naposljetku je rukama odbacio od sebe staru Rogovu mušku specijalku i nekako sjeo na vreli trotoar.
Do njega je stajala mlada gospođica vidno šokirana zbog nemilog događaja. Tihim glasom ponudila mu je pomoć. Nije znala što bi rekla pa ga je upitala: "Gospon, jeste dobro?"
"Ne! Nisam dobro, kad bi bil dobro, bez problema bi ustal i pokupil sve ove svoje rasute stvari!"
Primijetila je da je gospodin u šoku, prihvatila situaciju kakva je, jer inače ne bi nikako dopustila u komuniciranju takav ton. Pogotovo ne s nekim strancem, i to kao prve progovorene riječi. Kiselo se nasmijala, popravila sunčane naočale i puhnula u svoju kosu kao znak da joj je pakleno vruće i teško.
Krenula je skupljati kistove i kantice po cesti poskakujući malenim koracima i uzimajući stvari u ruku vrlo oprezno pazeći da nečim ne uprlja svoju ljetnu haljinu na crvene i bijele cvjetove, u kosi je imala kopču – crveni hibiskus cvijet.
Slikar Marko u nevjerici je i pomalo živčano promatrao kako mu i kojim tempom pomaže njegova spasiteljica. Uzela je jednu stvar pa je opet popravila svoje ogromne sunčane naočale, koje su nalikovale na kriške lubenica, a onda je to sve ponavljala nekoliko puta. Išla mu je na živce jer ga je boljela noga, no on je itekako znao s damama, imao je ono nešto u uletima što je teško opisati riječima jer je uz njih upotrebljavao i neke pomalo čudne i hrabre gestikulacije licem. Bio je uvjeren da se to ženama dopada.
"Počelo mi se vrtjeti i nije mi dobro", prokomentirao je kad je već skoro bila gotova.
Promatrači sa strane, nekolicina njih uskočili su da mu maknu bicikl i naslone ga na stup kazališta Gavella tek kad je naišao tramvaj. Stvorila se manja gužva, ljudi su ulazili i izlazili i kad je tramvaj na znak krenuo, opet su se pogledima sreli on i ona.
"Imate vrlo posebne naočale, ako slobodno primijetim."
Skakutao je na jednoj nozi bojeći se osloniti na drugu.
"Bicikl...", povikao je, ovaj put nježnije i tiše.
Tada se nasmijao i zamolio za još jednu pomoć.
"Ne znam kak se zovete, ali prosil bi vas da mi pomognete gurnuti bicikl pod desnu ruku."
Učinila je to bez ikakvog odgovora.
Kad je dohvatio bicikl za volan, rekla mu je: "Ja sam Jelena."
Skinula je naočale, obrisala znoj s čela koji joj je klizio u oči i pogledala ga pomalo već umornim očima. Marko je zastao kao hipnotiziran. Očaran trenutačnim pogledom u nju, skamenio se i pokušao joj se barem malo dopasti, koliko je to sad uopće bilo moguće.
"Zašto radite te grimase, opet vam nije dobro?" upitala ga je prestrašeno, nudeći mu i pomoć da pozove hitnu.
"Ja sam, ovaj, Marko i hvala vam, ne treba. Hvala, mogu dalje sam."
Tek što je izgovorio, najradije bi se ugrizao za jezik jer je upravo ovim riječima otpravio od sebe nekog koga je zapravo htio barem još neko vrijeme zadržati u svojoj blizini. Jelena je nabacila osmijeh i natrag stavila svoje naočale na sebe.
"Nema na čemu, nadam se da će noga biti u redu."
Između njih ostala je praznina u koju stane još toliko toga. Vreli asfalt ukopao je Marka u pločnik i uzeo mu ono malo tekućine koju je imao u svom tijelu. Malo je reći da je bio jadan zbog svega što mu se u proteklih sat vremena dogodilo. Htio je njen broj mobitela ili barem prezime kako bi ju mogao potražiti na Fejsu ili gdje god već. Približavao se sljedeći tramvaj, a ona je bila spremna ući u njega bez posebnog oklijevanja i pozdrava. Mislio je samo na njene oči, hibiskus i ljeto u njoj. Njemu je trebala sve ovo vrijeme inspiracija, a nije ju imao, njemu je trebala muza i konačno je biciklom naletio na nju, odnosno pored nje. Odlučno je stao na tramvajsku prugu i počeo mahati u svim svojim bolovima koji nisu stajali, samo su bili prebačeni za nešto kasnije. Jelena je ipak skrenula pogled na njega i dočekala prizor kakav će pamtiti još dugo. On je držeći desnu nogu na rami bicikla i skačući na lijevoj, vikao da zapravo ima još jednu molbu, fakat zadnju.
"Prvo da prihvatite moju ispriku radi onakvog ponašanja, bil sam idiot. Vi ste brižni, a ja otresit jer sam glupo pao s bicikla i užasno me boli. Volio bih vas slikati, vaš portret. Ostavili ste me bez teksta, a ovo bude nešto posebno, baš kao što ste vi."
Njena svilenkasta kosa vijorila je na vrućem zagrebačkom povjetarcu zajedno s haljinom na crvene i bijele cvjetove. Neočekivani osmijeh pojavio joj se na užarenom licu.
"Nisam zamjerila idiotu, vidi se da ga sve boli, možda i prihvatim. Ajde, imate pravo na jedan bolji početak."
Sišla je sa svog nauma da ode, približila se ranjenom slikaru i rekla mu: "Hellou, ja sam Jelena."
