Anders Roslund i Stefan Thunberg velike su švedske književne zvijezde koje je naklada Ljevak dovela na Zagreb Book festival. U nas je upravo objavljen roman "Medvjeđi ples" u kojem opisuju djelovanje hrvatske kriminalne obitelji Šumonja koja je od 1990. do 1993. nizom iznimno nasilnih pljački terorizirala Švedsku, a jedini brat koji nije sudjelovao u kriminalu bio je pisac ove knjige Stefan Thunberg.
Kako ste se odlučili preliti svoju priču u roman? Je li vas bilo strah posljedica?
Thunberg: Moja prva sjećanja vezana su za obiteljsko nasilje. Sjećam se kako je otac jednom gotovo ubio moju majku, odrastao sam uz stalni konflikt najstarijeg brata i oca, koji su kasnije zajedno predvodili tu gotovo vojnu operaciju pljačke u Švedskoj. No trenutak u kojem se u meni nešto prelomilo bio je kada sam na Badnjak '93. godine, usred ogromne snježne mećave, na radiju čuo kako su se naoružani bjegunci automobilom zabili u nanos snijega i završili okruženi specijalcima, zabarikadirani u nekoj kolibi. Odmah sam znao da se radi o mojem ocu i braći. Pokušao sam zamisliti kako bi mogao izgledati razgovor koji unutra vode, vjerojatno uvjereni da će poginuti. Mnogo godina kasnije na toj sam slici uz Roslundovu pomoć izgradio uspješni roman "Medvjeđi ples".
Roslund: Kad sam upoznao Stefana, fasciniralo me što je odlučio ne sudjelovati u zločinima svojeg oca, za razliku od sve ostale braće. I sam dolazim iz nasilne obitelji s mnogo braće i još sam si kao mladić obećao da neću ponavljati očevo nasilje. Dobro mogu razumjeti želju da sudjeluješ u nečemu nenormalnome kako bi se osjetio dijelom obitelji. Prepoznao sam se u Stefanovoj priči o tome kako je njegov otac starijeg brata naučio kako napraviti Molotovljev koktel, a njega nije. Mislim da nas je to slično emocionalno zaleđe povezalo.
Zaista, kako to da niste sudjelovali u akcijama svoje obitelji? Jeste li uopće znali čime se bave?
Thunberg: Majka je bila jedina koja do trenutka uhićenja nije znala ili barem nije htjela znati čime se bave. Čak i nakon što su završili u zatvoru trudila se pronaći dobro u njima, gledati ih odvojeno od zločina koje su počinili. Ja sam, s druge strane, od početka bio svjestan što se događa. Došao bih u posjet najstarijem bratu i čuo da pripremaju akciju. Nakon prve pljačke osjećalo se toliko adrenalina u zraku da sam bio ljubomoran poput klinca čiji su svi prijatelji vidjeli film i prepričavaju ga, a on nije bio u kinu. Nakon toga pitao sam brata mogu li se pridružiti i on se složio. Tjedan-dva poslije rekao sam mu da ipak ne želim biti dio pljačke, da to jednostavno nisam ja. Njegov jedini odgovor bio je da sam mu to trebao ranije reći jer sad sve mora planirati s čovjekom manje.
Koliko su pljačke obitelji Šumonja bile važna tema u Švedskoj?
Roslund: Pune tri godine bile su nacionalna vijest broj jedan. Ja sam u to doba bio televizijski voditelj i vrlo sam detaljno pratio slučaj. Morate razumjeti da se radilo o ljudima koji su došli niotkuda i počinili zločine bez presedana. Najprije su u samo jednoj noći ukrali 221 strojnicu iz vojnog hangara, što je bila najveća pljačka oružja u povijesti Švedske. Potom su počinili 13 vrhunski koordiniranih pljački neviđenih razmjera destrukcije, zbog kojih smo ih prozvali "Vojnom bandom". Njihove operacije podigle su ljestvicu maksimalnog nasilja u kriminalu, inspirirale brojne kasnije zločine i zauvijek promijenile način funkcioniranja bankarskog sustava u našoj zemlji. Bio je to i velik misterij. Pune tri godine nitko nije znao tko su, ne samo policija nego ni lokalni kriminalci, koji su podjednako zbunjeno pokušavali otkriti što se događa. Šumonje su bili poput duhova: mladi, bez kriminalne povijesti i veza s ikakvim podzemljem.
Njihovi identiteti otkriveni su baš u trenutku kada je zbog rata mnogo naših ljudi emigriralo u Švedsku. Je li slučaj obitelji Šumonja na neki način obilježio kasnije hrvatske imigrante?
Thunberg: Čini mi se da su ih građani i mediji više percipirali kao kriminalnu obitelj nego obitelj imigranata, vjerojatno jer smo braća i ja rođeni i odrasli u Švedskoj, savršeno smo govorili jezik i djelovali dobro uklopljeni u sredinu. U to doba u zemlju je zaista dolazilo mnogo Hrvata, no nisu ih toliko povezivali s nama, kao ni s jugoslavenskom mafijom koja je tada bila vrlo jaka.
Roslund: Devedesete su bile dekada u kojoj je Švedska zauvijek izgubila nevinost zbog niza ekstremnih zločina koji su počinjeni. U to doba pojavio se i prvi serijski ubojica koji je ciljao isključivo imigrante, zbog čega je u narodu bilo mnogo empatije prema njima.
Thunberg: Ovo će zvučati grozno, ali nakon što je moja obitelj godinama bila na naslovnicama, osjetio sam olakšanje kad sam pročitao prvu vijest o njemu.
Zanimljivo da se o ovoj "hrvatskoj" obitelji, koja je, kako se čini, harala Švedskom, ne zna ništa u Hrvatskoj. Ima li to ikakve veze s time da je ovo neobično prezime daleko zastupljenije u imenicima naših istočnih susjeda? Bit će da je novinarka Večernjeg, barem u ovom primjeru, svesredno prihvatila ideju naše predsjednice o političkim Hrvatima.