Bekim Sejranović, autor tri romana i zbirke priča, ali i dobitnik nagrade Meša Selimović za knjigu \"Nigdje, niotkuda\" u cijeloj regiji ima brojne poklonike. Rođen u Brčkom 1972. godine, neko se vrijeme školovao i u Hrvatskoj, niz je godina živio u Norveškoj, a ovih mu je dana VBZ objavio roman \"Sandale\".
Tko pročita \"Sandale\", pitat će se je li tu riječ o autobiografiji?
Nije to autobiografija, ali je autobiografski štih prisutan. Nije to nikakav novitet u književnosti. Ja koristim svoj život i svoje iskustvo kao neki grubi materijal, kao što kipar koristi kamen.
Puno se činjenica iz vaše biografije može uočiti i u \"Sandalama\"?
Da. Sad, ali neke sam stvari izmaštao, neke su se odigrale upravo suprotno nego što piše u knjizi. Svi pisci i svi umjetnici zapravo stvaraju na osnovi svojih iskustava. I svaka je fikcija u osnovi autobiografska, ako idemo u tom smjeru. Dakle, to jest autobiografski roman, ali nije autobiografija i nisu memoari. Ja sam premlad za pisanje memoara. Nadam se da ću imati vremena za to.
Je li to uopće roman? Počinje s djetinjstvom, a onda se ta uobičajena naracija odjednom prekida?
Zbirka priča \"Fasung\" izašla je 2002. godine. Dobila je nekoliko dobrih kritika, ali nije bila neki hit. Nakon ona dva romana koja su izašla i koja su dobila puno veći publicitet, Glamuzina je došao na ideju da tiskamo zbirku priča kao novo izdanje. Budući da je taj \"Fasung\" bila moja prva zbirka, u nju sam stavio sve živo, dosta sam eksperimentirao pa sam odlučio uzeti četiri, pet stilski kvalitetnijih priča iz te zbirke te onda dodati priče koje su nastale zadnjih godina i ispao je neki labavi roman. Ili zbirka priča, svejedno.
Doduše lik je isti?
Lik je isti. Jedino je pitanje kako netko definira roman. Pripovjedač je isti, pratimo ga od djetinjstva do kasnijih godina. U pričama iz djetinjstva perspektiva je dječja, a u zadnjim godinama on je razočaran, poluintelektualac, poluskitnica, polunarkoman. Meni je sasvim svejedno je li to roman ili zbirka priča, ali s time će problema imati oni koji budu pisali o knjizi. No, komercijalno govoreći, bolje je reći da je to roman, jer ljudi više čitaju romane. No, što je u stvari roman nego zbirka epizoda koje su spojene.
Ako su \"Sandale\" i roman, stilski su vrlo raznolike?
Po definiciji roman i treba biti hibrid različitih stilova. Moderni roman mora imati neke hibridne elemente. A vjerujte mi da \"Fasung\" ima puno veće stilske razlike. Ovo je trebao biti kao neki projekt sa strane, čisto da uzmem neku kunu na račun stare slave, no ispala je skoro potpuno nova knjiga.
Svi ljudi koji su vas čitali pročitat će i \"Sandale\" iz znatiželje. Kako privući nove čitatelje?
Za ovu knjigu ne znam, ali upravo dovršavam novi roman koji bi trebao izaći na proljeće i njime mislim privući novu publiku. A ovo je kao nekakav aperitiv za roman koji spremam i za koji vjerujem da je dobar. Dakle, \"Sandale\" su aperitiv za glavno jelo koje ću objaviti kod još ne znam kojeg izdavača. A ako barem čitatelji koji su kupili moja dva romana kupe i moje nove knjige, bit ću zadovoljan.
Koliko vam je nagrada Meša Selimović dala, a koliko oduzela?
Dala mi je puno. Kada je izašao roman \"Nigdje, niotkuda\", dobio je dobre kritike, ali nije bio nikakav hit. Ali nakon nagrade otvarala su se mnoga vrata. Možda je i glupo što je to tako, jer je to ista knjiga bila i prije i poslije nagrade, ali to je tako. Jedan je pisac rekao da je s nagradama kao s bubuljicama na dupetu, na kraju ih svih dobiju. Nakon tog romana od mene se očekivalo čudo. Ja sam brzo objavio novi roman \"Nešto lijepo\" i neki su se malo razočarali, dok su drugi rekli da je puno bolji. Čak i kad bih rekao da je taj roman lošiji, nije puno lošiji. Tko se razumije u književnost, vidio je da sam mijenjao kompoziciju, stil, strukturu.
Često mijenjate mjesto boravka u svojoj biografiji?
To što mijenjam mjesto gdje živim u većini slučajeva nije bio moj izbor. Trenutačno živim u Ljubljani. Ta kretanja pomažu jer možete svijet gledati iz više perspektiva. Kada iz skandinavske perspektive gledaš Hrvatsku ili Bosnu, u kojoj sam rođen i odrastao, to je nešto sasvim drugo. Isto je tako kada Norvešku gledam iz perspektive Indije. Stalno kretanje daje ti mogućnost oslobađanja od formi koje ne primjećuješ dok si tu. Zagreb drukčije izgleda s vrha Sljemena ili kada si pokraj kipa bana Jelačića. Ja ne mogu pisati kada sam dva dana tu, a dva dana negdje drugdje. Treba biti na jednom mjestu. Pisanje je naporan rad. Osim inspiracije, pisanje ima jedan važan zanatski dio.
Koliko je tu važan vaš riječki studij kroatistike?
Ja sam književnost na kraju završio u Oslu. Kroatistiku sam počeo u Rijeci. Studirao sam dvije godine i otišao u Norvešku. Tamo sam počeo studirati neke druge stvari, diplomirao, a onda i magistrirao na Janku Poliću Kamovu o čemu sam objavio i knjigu u riječkom Adamiću. Rad je bio na temu \"Isušena kaljuža\" No, za pisanje mi je najviše pomagalo prevođenje, jer sam prevodio s norveškog na hrvatski i to dosad desetak knjiga. Prije prvog romana preveo sam dvije, tri knjige i to mi je bila kao nekakva priprema, vježba u sintaksi, u rečenici. Neka nesvjesna vježba. Tako da u mojem pisanju ima dosta utjecaja autora koje sam prevodio, dakle ponajprije norveških. Mislim da na čovjeka utječe sve, ne samo knjige koje čita nego i glazba koju sluša, filmovi koje gleda. Pisac je kao neki filtar kroz kojeg sve prolazi, a onda on pokušava dati nešto svoje.
\"Sandale\" su buntovnički napisana knjiga. Ne voli granice, države, nacije, tradiciju, rituale. Na neki je način hipijevska, ali tu su i sandale koje mogu podsjetiti na Krista u siromaštvu?
Taj glavni junak koji podsjeća na mene, da ne velim da sam to ja, urbani je tip, ali istodobno ne voli civilizaciju. Nije bitno je li to Hrvatska, Norveška ili Bosna, on jednostavno ne voli društvo. Nekakva je mješavina skitnice, avanturista, anarhista, ali nije baš lud. Načitan je. Mislim da svakom umjetniku društvo oduzima dio slobode. Čim si dio društva, moraš se pridržavati nekih pravila. A kada čovjek putuje, slobodan je. Imam čak jedan mali brodić tu na Savi, u Brčkom. Kada sam na njemu, čovjek je sveden na jednostavne stvari, razmišlja gdje će prenoćiti, je li mu suho, što će jesti. Bavi se primarnim stvarima i blizak je prirodi. Meni je rješenje sjesti na brod, ploviti do Đerdapa, pecati ribe.
Može se do Đerdapa?
Može. Ja sam to napravio. Odete u jednu kapetaniju, dobijete papire pa odete u drugu kapetaniju. Moj sljedeći roman, koji sam najavio, bit će nekakva balkanska verzija Huckleberryja Finna, samo što će tu on porasti. Dakle, tu neće biti američke rijeke, nego Sava i Dunav, Huckleberry neće pušiti lulu nego neke druge stvari. Postavio sam si pitanje što je bilo s njim kada je odrastao, je li postao alkoholičar, kriminalac...
Zanimljivo je da je vaš pripovjedač profesor?
Da, i ja sam bio lektor pet, šest godina u Norveškoj na fakultetu. Predavao sam književnost.
I nije bilo problema?
Pa bilo je. Valjda zato i ne radim više na fakultetu. Zato sam sada tu gdje jesam. Bilo je problema, naravno. Nisam izdržao tu stegu. Doduše, nisam predavao klincima u osnovnoj školi koje bi trebalo odgajati. Radio sam s odraslim ljudima koji su htjeli nešto naučiti o hrvatskoj, bosanskoj ili srpskoj književnosti. U suštini, umjetnik treba biti buntovnik protiv društva.
Vaš je pripovjedač intervjuirao i Nesboa?
Da, i ja sam ga intervjuirao i to je izašlo u Globusu. Bilo je to nekoliko mjeseci nakon onog Breivikova masakra.
Vi pišete i o tom masakru. Pa kako je moguće da jedan mladić ubije toliko ljudi, a da mu se nitko ne suprotstavi?
Upravo sam o tome pokušao nešto napisati. On je bio naš dečko, Norvežanin, plavokos. Meni smeta što ga u Norveškoj nazivaju luđakom. Mislim, on je luđak, normalni čovjek ne može pobiti sto ljudi, ali zašto nije terorist? A zapravo je terorist, ali je išao iz nekih svojih pozicija. On čak nije pobio ni te useljenike, recimo u nekoj džamiji, a tamo ih ima pet, nego je pobio klince Norvežane koji bi za deset godina bili u Parlamentu. On je pobio njihovu buduću elitu. To je bio genijalno isplaniran napad koji lud čovjek ne može napraviti. Postoji jedan izvrsni dokumentarac BBC-a u kojem se vidi da je potpuno zakazala norveška tajna policija. On je s otoka pet puta zvao policiju kada je pucao u tu djecu i govorio policiji da dođe i da se predaje, međutim oni nisu imali helikopter. Helikopter jedne od najbogatijih zemalja na svijetu bio je na popravku. Onda su sjeli u kombi i 45 minuta se vozili do tog otoka. Onda su sjeli u gumeni čamac, njih deset specijalaca, ali čamac je bio probušen pa ih je spasio neki ribar. I tek su onda došli na otok, a Breiviku je bila muka koliko ih je puta zvao. Dakle, pedeset posto to je krivnja norveške tajne policije. Oni su očekivali napad islamskih terorista, a ne napad nekog Norvežanina koji živi životom više srednje klase. U osnovi, Breivik je živio u dijelu Osla u kojem nema nijednog stranca. Oslo je podijeljen grad. Na istoku 70 posto žive stranci, Pakistanci, Somalci, Bosanci... a na zapadu su Norvežani. Ja sam pomalo pesimist što se tiče toga jer nije taj Breivik jedan jedini. Mnogo ljudi razmišlja na njegov način.
Zbog čega se Norvežani tako boje alkohola?
Ima tu više stvari. Prvo je tu ta njihova protestantska tradicija, dakle red, rad i disciplina. Druga stvar, u Norveškoj nema voća. Mi imamo vina, ne možemo pojesti toliko šljiva koliko imamo. Tamo imaš krumpir i možeš raditi neku votku. Treće, ta kultura pijenja kod njih je drukčija. Kada mi pijemo, mi pjevamo, plešemo, grlimo se. Kod njih je to nešto vikinški, ruke u zrak i urlanje. Kada sam prvi put u Norveškoj izašao van, a ja volim i popiti i što sve ne, bio sam iznenađen kako mlado i staro i muško i žensko povraća po cesti, pada po njoj. No, to je i reakcija na činjenicu da je alkohol kod njih gotovo zabranjen. Ti u Norveškoj nedjeljom ne možeš kupiti pivo. Nigdje.
Znači Norveška nije obećana zemlja?
Meni nije. Ali većina ljudi koje znam, Bosanaca i Hrvata, gore je zadovoljna. Imaju posao. Ja sam 0,01 posto od onih koji su se vratili nakon dvadeset godina. Ono jedino što je dobro u Norveškoj je to da je, gdje god odeš, svugdje toplije i jeftinije. Dobro, imaju i lijepe djevojke, a imam i kćer u Norveškoj. To je razlog zbog kojeg se vraćam.
