Zidovi sobe su tanki, porozni i bez postavljene toplinske izolacije, što je, zapravo, za zgrade sagrađene tijekom druge polovice prošloga stoljeća sasvim normalan slučaj. Ormar smješten uz vanjski južni zid s vremenom je upio vlagu. Odjeća mi po njoj bazdi, pogotovo ona koju ne nosim duže vrijeme. Nije rijedak slučaj da ono što ponekad želim obući treba prije toga dobro provjetriti na balkonu ili ponovno oprati. Danas tržište nudi ne tako skupa, efektivna energetska rješenja, no ja bih radije nekako dignuo sidro.
Jednom prilikom, ima sad od toga već dosta, baka mi je kupila "svečane hlače". Onakve kakve većina moje generacije ne nosi čak ni na prigodama kakvima su i namijenjene. Srećom, barem su crne pa se uz kakav "svakodnevni džemper" i "martensice", još mogu nekako uklopiti.
– Te će ti biti za vjenčanje – rekla je, pružajući vrećicu, iako su moje namjere, po tom pitanju, usprkos godinama, bile upravo suprotne očekivanjima uže rodbine.
U međuvremenu, umrla je majka moga prijatelja, pa su hlače, tri dana provjetravane na buri, svoju "premijeru" doživjele upravo na pogrebu. Odonda, ispratio sam u njima mnoge drage ljude na drugi, nadam se bolji, svijet. Njih nekoliko i mlađih od mene. Kako to obično biva, naši životni putovi, nakon dvadesete, suptilno su se počeli razilaziti. Oni željni znanja odselili su se u veće gradove, s ciljem osvajanja prestižnih diploma. Neki iz društva osnovali su obitelj. Neki su započeli zanat za sitan novac i eto, dan-danas su na istom radnom mjestu. A onih nekoliko "neprilagodljivih" ostalo je zarobljeno u "svojoj petnaestoj", usprkos sve bližoj četrdesetoj. Dovraga, vjerujem, izvukli su takve karte. Ako izuzmemo pitanje reprodukcije, za sebe mogu reći, oni koji me dobro poznaju neka me isprave ako griješim, prošao sam kroz sve četiri navedene faze, i još se tražim. Gonjen mišlju kako naprosto mora postojati neka "peta opcija" u kojoj ne mora sve biti "ili crno ili bijelo", nekakav svijet s pripadajućim bojama, prepun nijansi. Ne tražim Sunce koje jače grije, ni pitkiju vodu, da se razumijemo. Samo, mislim da još nije vrijeme ostaviti se preslušavanja gramofonskih ploča, poskidati bedževe s jakne i početi pohoditi koncerte s numeriranim sjedećim mjestima umjesto onih na kojima se skače i pleše. Znam, tvrdoglavo prkosim sve glasnijim otkucajima biološkog sata, ne želeći sahraniti ovo razigrano, znatiželjno dijete u sebi. Ali što je od života ostalo? Sjećam se vremena kad smo bili mlađi, neopterećeni. Od dvadesete do tridesete godine, svakog dana s pivom u ruci, ispred trgovine, neovisno o godišnjem dobu. I dalje radimo iste poslove, ali tada još nas život nije bio posve umorio. Svakodnevno, okruženi ljudima od kojih, trenutno, veliki postotak izdržava dugogodišnje zatvorske kazne. Recidivisti. Beskućnici. Ovisnici o teškim drogama. Pa opet, u konačnici LJUDI, među kojima mi je, prisjetim li se tih godina, bilo daleko ljepše nego među ovom novonastalom "bezosjećajnom elitom". Ironično, ispred te trgovine naučio sam najviše o životu. Nažalost, češće osuđujemo "ljude s dna" negoli one koji im taj nesretni bijeli prah inkognito prodaju. Logično, radije gledamo prema kreaturama okićenim zlatom, lagodnog života, nego onima čije nas je živote očito strah živjeti.
Prolazeći kroz grad, gledam sve te klince pred školom kako bezlično tipkaju po svojim "pametnim telefonima", shvaćajući kao je mojoj generaciji desna ruka, u njihovim godinama, koristila u sasvim drugu svrhu. Možda su moja gledišta previše konzervativna, ali kakav svijet puštamo za sobom budućim generacijama? Zatrovali smo vodu, posjekli gotovo sva stabla. Od naslijeđenog morala nam također nije mnogo ostalo. O suosjećanjima ne treba ni govoriti. Pitam se, koliko smo zapravo sebični u nastojanju da zasadimo genetsko sjeme kojemu smo, činjenica je, ostavili tako malo plodnog tla za širenje korijenja. Ne kažem da ne bih volio voditi klince nedjeljom na pecanje. Čitati im sve te čarobne bajke prije spavanja. Učiti ih kako se ne povoditi slijepo za gomilom. Objasniti razliku između frajera i junaka… Ipak, ne pod svaku cijenu. Kako starim, sve sam sigurniji u to da je ljubav jedini pravi sastojak sretne obitelji. Sve ostalo su aditivi. Djeca začeta bez ljubavi odrastaju bez ljubavi. Od sedam milijardi ljudi na svijetu, koliko nas ima, barem dvije trećine čine tek pustu statistiku. Uhvaćeni u koštac rutine, takvi životi ne razlikuju se previše od životinjskih: jedu, spavaju, vrše nuždu, instinktivno stvaraju potomke. Tu i tamo, lijevom nogom, lijeno počešu uho. Ponekad se i potuku oko ženke. Vrhunac intelektualnog napora doseže razinu sposobnosti uporabe elementarnih tipki daljinskog upravljača televizora. Kamo sreće kad bi svi imali mozak koji, uslijed silnih podražaja suvremenog stresnog života, svakodnevno radi u praznome hodu. No, neminovno je, svakome pripadne određena životna uloga. Ne mogu svi biti liječnici, policajci, vatrogasci, znanstvenici, biolozi, soboslikari, filmski kritičari, novinari, pisci, kriminalci... U uzetom uzorku falio bi upravo taj dio mase koja "svojom statikom" usporava prebrzo zakotrljani svijet na neku optimalnu brzinu. Možda ponekad djeluje nepravedno, ali život je poput trivijalne pjesme; netko "popije pivo i osvoji svijet", drugi moraju piti čitav život da bi ih dopala barem ciroza.
Moje "hlače za vjenčanje" protkane su s dovoljno smrti da bih ih mogao približiti bakinu planu. I nijedna suvremena perilica rublja tu integriranu tugu iz njih više neće moći isprati. Tko zna, možda se jednom, negdje iz inata, budem oženio gol.
