U svijetu u kojem sve, počevši od naših života, postaje relativno, dok nam se servira posve lažno uvjerenje da znamo više nego ikada prije kao i još lažnija iluzija da sami upravljamo tim morem informacija koje nas zasipaju iz dana u dan, sve je aktualnije pitanje što je zapravo vrijedno naše pozornosti. Praćenja? Pamćenja? Pamtimo, na nesreću, kojekakve banalne političke izjave, nevažne ljude koji svojom beskompromisnom glupošću (najbolji je primjer aktualna afera Nakaze) postaju tema kojom se bave sve instance države i društva, grozne slike razaranja i ljudske patnje... Pratimo kako nam se svijet ruši pred očima.
Gdje uopće pronaći zaklon i predah? Ako mene pitate, uvijek ću vas poslati u kazalište. Zadnjih sezona sve teže pronalazim prave preporuke kada me ljudi pitaju što je vrijedno i što da idu pogledati i to ne samo zato što nam kazališta tonu u letargiju, lektirne naslove i ono što se od njih očekuje u sferi politike, ne u sferi umjetnosti. Duboko sam svjesna da velikoj većini mislećih ljudi, koji su u stanju odmaknuti se od razine influencera, u svijetu koji sam upravo opisala, umjetnost uvijek znači svojevrstan bijeg od takve stvarnosti. Bijeg koji će ih barem nakratko lansirati u neke nove svjetove, neka nova razmišljanja. To ne mora uvijek značiti da ljudi u kazalištu traže zabavu (pametne teatarske zabave i smijeha s razlogom tako i tako je sve manje), ali uvijek znači da se od kazališta traži izvrsnost. Ta je izvrsnost glavni razlog zbog kojeg mora opstati Festival svjetskog kazališta, koji nam se ove jeseni, s četiri predstave jer za više nije bilo novca, vratio nakon jednogodišnje pauze. Na tu izvrsnost koja je, bez obzira na osobne preference, eminentna tom festivalu (koji su 2003. godine pokrenuli te koji i danas vode Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan) treba ponovno upozoriti jer zbog tematike ovogodišnjih predstava opet je krenula priča kako je to festival za kazalištarce (?!).
On to svakako jest jer se od svog prvog izdanja premetnuo o festival novih redateljskih i izvedbenih tendencija, ali to ne znači da je to festival stvoren za redatelje (kojih je na predstavama uvijek najmanje) i glumce jer u kazalištarce svakako spada i publika. Upućena publika! Ona koja vrlo dobro zna kakve predstave radi, primjerice, jedan Milo Rau, redatelj, novinar, esejist i predavač, danas prvo svjetsko ime dokumentarističkog teatra, koji je još 2007. godine osnovao kazališnu i filmsku kuću koju je nazvao Institut političkog umorstva, a koju i danas vodi kao umjetnički ravnatelj. Sve njegove predstave koje smo imali prilike vidjeti u sklopu Festivala svjetskog kazališta duboko su uznemirujuće zbog načina na koji publici u lice bacaju istinu o svijetu u kojem živi. Takva je i najnovija predstava "Medejina djeca", koja način na koji potresa gledatelje diže na posve novu razinu jer u njoj uz samo jednog odraslog glumca glume samo djeca.
Rau ovdje priču starogrčke tragedije veže uz stvaran događaj, priču iz crne kronike, o ženi koja je ubila svoje petero djece. Da, teško je gledati (na snimkama, ne uživo na sceni) dijete kako (doslovno) nožem kolje petero druge djece, ali pitanja koja su se povukla uz ovo gostovanje u prvom redu svjedoče o društvenoj histeriji u kojoj živimo. Bilo je tako onih kojima je zasmetalo što su sva djeca glumci bijeli, a zna se da je žena koja je počinila taj strašan zločin bila udana za Arapina. Inkluzivnost, koja postaje sve važniji dio političke i ostale korektnosti kojom se pokrivaju mnogi zločini i nepravde našeg vremena, ovdje samo viče: "Car je gol!" I podjednako je besmislena kao kada bismo pitali: zar zaista svjetska kazališta nemaju nekog crnca koji bi odigrao Othella, kada je već Shakespeare zapisao da je on crn.
Isti predznak životne pretencioznosti imaju i primjedbe kako se Rauova predstava ne bavi mentalnim zdravljem majke zločinke, za koju se u istrazi i suđenju koje je slijedilo stvarne događaje (naime, majka iz crne kronike preživjela je prvi pokušaj samoubojstva, da bi se kasnije ubila u zatvoru) dokazalo da je bila shizofreničarka. No ako predstava ima naslov "Medejina djeca", ako su u njoj i zlatno runo i zmajevi..., zar nam to jasno ne pokazuje da joj je cilj na sceni oživiti priču o ženi koja je stjerana pred zid i koja u općem beznađu pregazi jedini ljudski tabu koji nam je ostao?
Jednostavnije rečeno, umjetnik svojim imenom i prezimenom odgovara za svoje autorsko čitanje nekog djela. Svidjela se nama ili ne njegova vizija, uvijek je vrijedna da je se prvo postavi u kontekst vremena i prostora u kojem je nastala, a tek onda u (mnogo uži) okvir naših očekivanja i našeg svjetonazora. Upravo zbog toga vrijedilo je na ovogodišnjem Festivalu svjetskog kazališta vidjeti i predstavu "Fuck Me" Marine Otero, koja istražuje kako protok vremena utječe na tijelo umjetnika izvođača, ali i "Macbetha" njemačkoga kazališta Schauspielhaus Bochum, u kojem redatelj Johan Simons istražuje može li jedna od najkrvavijih i najzloslutnijih Shakespeareovih tragedija biti, među ostalim, i smiješna, i to kada je umjesto velikoga glumačkog ansambla izvodi samo troje glumaca. Naravno, o svakoj od te tri predstave može se razgovarati (i raspravljati) na mnogo različitih nivoa, a sve njih uspjela je u svojoj predstavi sažeti velika zvijezda slovenske kazališne scene, redateljica Nina Rajić Kranjac, u vrlo hrabroj predstavi "Solo", koju je publika vidjela u Gavelli i oko nje. Ova kazališna autorica, koja je oznaku enfant terrible slovenskog teatra dobila još za studentskih dana, kada je počela skupljati najznačajniji kazališne nagrade, ovdje do kraja iskreno progovara o uvjetima u kojima njena generacija radi u kazalištu, o načinima na koje im se lome krila i kako ih se (o)lako osuđuje na kreativnu prosječnost jer, kako to obično biva, prve padaju one glave koje su se usudile izdignuti iznad mase. No ona govori i o načinima na koje "pucaju" ti umjetnici, gube živce, sebe same, ali i doslovno živote.
Zato je "Solo" krik velike kreativke, koja se ovdje predstavlja i kao odlična glumica koja ide do kraja u nimalo jednostavnim zahtjevima fizičkog teatra, ali i krik nekoliko generacija kazalištaraca. Na žalost, od 2015. godine, kada je Nina Rajić Kranjac režirala svoju prvu profesionalnu predstavu (bio je to "Pjev ptica", za koji je na MESS-u dobila nagradu za najbolju mladu redateljicu), stvari se nisu popravile, štoviše pogoršale su se na svim nivoima, i to ne samo u Sloveniji nego i u cijeloj regiji, što je kriza teatra koju je donijela pandemija koronavirusa samo jasnije razotkrila.
Zato nam je "Solo", predstava koja se doslovno prelijeva preko prostora igre i ljudi koji je gledaju, ostavila misao da svakako treba pogledati i njenu aktualnu i opet višestruko nagrađivanu predstavu "Anđeli u Americi". I upravo zato treba čuvati (tj. financirati) kazališni festival koji nas tjera na još kazališta. A to znači da treba razumjeti da u umjetnosti postoje mnogo dragocjenije i krhkije stvari od uobičajenih dnevnopolitičkih natezanja.
