Hrvatska kinopremijera retrospektive hongkonškog redatelja Wonga Kar-Waija u kinu Tuškanac pokazala je da je domaća publika željna filmova koji nisu hollywoodski blockbusteri. Na programu retrospektive našlo se osam najvažnijih Kar-Waijevih naslova, među kojima je njegov najpoznatiji „Raspoloženi za ljubav“ doživio čak tri projekcije.
No i prije nego što je ta sanjiva, melankolično-romantična priča postala sinonim za doajena azijske kinematografije, imao je on i ranijih uspješnica, među kojima se posebno ističu „Chungking ekspres“ i „Pali anđeli“. Filmovi su to koji su ostavili velik utjecaj i na Tarantina, koji je ovog ekscentričnog filmskog vizionara isticao kao jednog od najvećih uzora.
„Pali anđeli“ svojevrsni su nastavak „Chungking ekspresa“. Iako su planirani kao treći dio te nokturno ode Hong Kongu, priča je završila u formi diptiha. Ako se „Pali anđeli“ gledaju bez ikakva znanja o svomu prethodniku, funkcioniraju sasvim dobro. Međutim, ako se gledaju s „chungking“ predznanjem, film dobiva sasvim novu dimenziju. Zato je dobro – i za one koji se prvi put susreću s Kar-Waijem i za one koji žele utvrditi gradivo – pogledati ova dva uratka „u cugu“.
Na kraju krajeva, i sam je Kar-Wai komentirao kako su ti filmovi za njega zapravo jedan koji traje tri sata, a koji ne govori toliko o ljudima koji se pojavljuju, koliko o Hong Kongu. Tek kada se promatraju zajedno, vide se poveznice na najnevjerojatnijim mjestima, zbog čega se može reći: gdje prestaje surealizam, počinje Wong Kar-Wai. Poveznice su to poput motiva konzerve ananasa, kojoj istječe rok trajanja. Naime, u „Chungking ekspresu“ protagonist prve priče zbog slomljenog srca bio je opsjednut kupnjom konzervi ananasa kojima istječe rok trajanja. U „Palim anđelima“ konzerva ananasa s istaknutim rokom trajanja krivac je zašto je junak druge priče u filmu nijem. Takvo poimanje komičnosti i blesavosti može funkcionirati jedino kod Kar-Waija te je teško i pomisliti da bi i kod kog drugog dobro prošlo.
„Pali anđeli“ imaju dvije priče: u prvoj pratimo povezanost plaćenog ubojice s agenticom koja mu sređuje poslove, a koji se želi izvući iz posla. Druga je priča o spomenutom nijemom muškarcu koji zarađuje tako što „radi“ u trgovinama nakon kraja njihova radnog vremena, a kojemu društvo počinje praviti djevojka koja želi naći djevojku svog bivšeg dečka.
I ovdje se vidi već upečatljiv pečat suradnje koju je redatelj ostvario sa snimateljem Christopherom Doyleom. Istovremeno i mračne i koloritne, obojene nostalgijom, nejasne, vinjetaste slike u fuziji s grubim rezovima i kaleidoskopskim slow motionima primjer su postmodernističkog larpurlartizma koji nam govori kako Kar-Waijevi filmovi nisu tu da proizvedu ikakvu konkluziju, nego samo impresiju. I to onu koja ne popušta tako lako.
