U hrvatska kina stigao je "Troje", film proslavljenog njemačkog redatelja Toma Tykwera nominiran za Zlatnog lava u Veneciji, te osvajač nekoliko ovogodišnjih njemačkih filmskih nagrada. Film otvara poetična, kontemplativna scena snimljena kroz prozor jurećeg vozila, dok pripovjedač nabacuje pojmove koji nagovještaju širok spektar problema kojima će se Tykwer baviti. Već prvih nekoliko minuta odlično sažima ostatak dvosatne radnje, impresivne prizore izgubljene u tematskoj raspršenosti te prevelik broj različitih stilskih postupaka, koji poput neželjenih digresija čitavo vrijeme razbijaju dramaturšku nit filma.
U fokusu je radnje berlinski bračni par, televizijska komentatorica Hanna (Sophie Rois) i graditelj umjetničkih skulptura Simon (S. Schipper), koji na pragu svoje 20. godišnjice braka oboje zastrane u ljubavnu aferu – s istim muškarcem. Ljubavnik (D. Striesov) naočit je, seksualno slobodan znanstvenik, nesvjestan poveznice između muškarca s kojim koketira na kupalištu i žene s kojom se stalno iznova sreće. A neminovno je da će se u jednom trenutku svi troje sresti na istome mjestu. Najbolji dijelovi filma, u kojima ima iznimno duhovitih i spretno režiranih trenutaka, prate dinamiku njihovih odnosa dok se uvlače sve dublje u erotsku komediju zabune. Nažalost, Tykwer se nije zadržao samo na intimnoj drami naših troje antijunaka, nego je u film utrpao sve egzistencijalne i etičke dvojbe koje muče zapadnog čovjeka – od tumora, amputacije i gubitka muškosti, smrti, plastinacije, uzgoja ljudskog tkiva u laboratoriju, do (homo)seksualnosti, bračne nevjere, poligamije i trudnoće. Tematska zbrka praćena je već spomenutim stilskim košmarom, u kojem se preminula majka glavnog junaka u obliku animirane bijele izmaglice uzdiže iz tijela u nebo, svakodnevica likova prikazana je nizanjem dijaloga u bespotrebno podijeljenim ekranima, svako malo ubacuju se poetične sekvence suvremenog plesa, simbolizirajući emocionalni košmar likova...
Ako se prisjetimo također nagrađivanih Tykverovih uspješnica "Trči, Lola, Trči", "Parfem" ili "Princeza i ratnik", smioni režijski postupci tamo su bili u službi priče i dobro su naglašavali atmosferu filma. U "Troje" Tykverova ekscentričnost eksplodira u pretencioznosti kojom uništava potencijalno sjajan film. Kako "Troje" stalno balansira između autorova pretjerivanja i zanimljivih, životnih sekvenci, uhvatit ćete se kako vas nešto goni da i dalje gledate ovaj film, iako ćete biti sve više svjesni da u ovakvoj formi jednostavno nema dovoljno mjesta za dublju razradu sadržaja i karakterizaciju likova. Kičasta, predvidljiva scena kojom "Troje" završava zato umjesto vrhunca emocija ostavlja tek dojam praznine.
U kinu Europa, gdje "Troje" upravo igra, na programu su i odlični "Bagremi" Pabla Giorgellija te novi "Le Havre" velikana Akija Kaurismakija. Ako niste ljubitelj Tykwera, neki od ta dva filma mogao bi vam sasvim lijepo leći.
