Dok film “Ustav Republike Hrvatske” Ante Tomića i Rajka Grlića i dalje skuplja nagrade diljem svijeta, Satiričko kazalište Kerempuh predstavilo je teatarsku verziju priče o policajcu Srbinu koji mora naučiti Ustav Hrvatske i profesoru homoseksualcu koji mu u tome nevoljko pomaže. Kerempuhov “Ustav RH” režira Vinko Brešan, i to kao tragediju, a ne komediju. Ovaj tekst sjajno korespondira s trenutkom i novim konzervativizmom koji jača iz dana u dan.
Novi konzervativizam
Malo je vremena prošlo otkako smo “Ustav RH” vidjeli u filmskoj verziji, ali i to je bilo dovoljno da stvari postanu još tragičnije, pa su tako replike o tome kako su u Hrvatskoj podjednako ugroženi i Srbi i homoseksualci, te kako neke nove ustaše sigurno ne bi u nekom novom logoru imale milosti za “pedera Hrvata” mnogo manje smiješene, dok sa stranica novina, iz TV dnevnika i web portala odjekuju vijesti o sve ugroženijim građanskim slobodama za koje smo mislili da su jako davno, i jednom zauvijek, riješene. Stoga nadasve tužna verzija “Lijepe naše” (glazbu potpisuje Mate Matišić), kojom je obilježen zapravo sretan kraj priče, odjekuje kao tužaljka nad svima koji uspijevaju misliti izvan ograda uobičajenog folklora o ustašama i partizanima, Srbima i Hrvatima.
U kazališnoj verziji "Ustava RH" u centru su ljudi, tragično nesretni zbog svoje različitosti. Na njihove se sudbine koncentrirala dramaturginja Željka Udovičić Pleština, koja je sa scene izbacila ključan događaj – premlačivanje profesora koji gradom šeta odjeven kao žena. Vidimo tek posljedice tog čina, a time je daramaturginja još više naglasila posljedice svakog sličnog nasilja. Brešan svakim redateljskim potezom naglašava kako se zapravo velika politika igra "malim" životima, a dva odvojena svijeta, u dva odvojena stana, donosi i vodi paralelno, te uz pomoć scene Dragutina Broza i kostima Doris Kristić potcrtava koliko su ta dva svijeta bliska.
Zaokružena slika
Kerempuh je ovom predstavom dobio novi hit, ali i novog glumačkog prvaka. Borko Perić zadnjih godina glumački raste iz uloge u ulogu, ali upravo ovdje, kao Vjekoslav Kralj, dokazuje izuzetnu glumačku zrelost. Lik nesretnog profesora zatočenog u prošlosti igra bez najmanje karikaturalnosti, neugodnih stilizacija i uopćavanja stereotipa. On je ovdje nesretni čovjek kojem gledatelj vjeruje. Sjajno ga pri tome prate Nikša Butijer i Ana Maras Harmander, dok su uloge Damira Poljičaka (bolesni otac, stalno na sceni), Vedrana Mlikote i Matije Šakoronje epizode koje zaokružuju sliku.
šaka jada