Prije 40 godina, u ponedjeljak 19. studenoga 1979. Vlasta Delimar i Željko Jerman u Mesničkoj su ulici, u prostoru galerije Podrum, izveli performans “Pokušaj poistovjećenja”, kada su na svoja gola tijela ispisali riječ “JA”. Gotovo pola stoljeća kasnije, na godišnjicu svog prvog performansa, ovog puta u utorak, Vlasta Delimar gostovala je u Kulturnom centru Mesnička koji je čudom iznikao na istom mjestu na kojem je nekad stajao Podrum.
– Danas ćemo napraviti jedan novi “Pokušaj poistovjećenja” jer Jermana više nema među nama, napustio nas je 2006. godine. Kad sam razmišljala na koji bih način mogla izvesti današnji nastup, zaključila sam da bi bilo bezveze kad bih radila nešto sama, bez njega ili da umjesto njega uzmem nekoga drugog. Ujedno, večeras, umjesto one konvencionalne minute šutnje, mi ćemo pokušati posvetiti Jermanu cijelu večer, a ne samo jednu minutu. Ovaj sam performans zamislila sam na sljedeći način, vrlo jednostavno: 'ajmo svi zajedno pokušati napraviti “Pokušaj poistovjećenja”. Ja s vama, vi sa mnom – rekla je na početku večeri Vlasta Delimar. Idućih gotovo sat vremena deseci su ljudi dolazili k njoj na pozornicu, kako bi pečatom, u spomen na svoj davni performans, ispisala riječ “JA” na tijelima publike, a publika zauzvrat na njoj. Ovaj događaj ipak nije bio samo prisjećanje na minule godine, već početak programa “40 godina art ljubavi” s kojim će Delimar iduće godine gostovati po gradovima bivše Jugoslavije, u Ljubljani, Rijeci, Beogradu, Sarajevu, Podgorici...
– Zašto na području bivše Jugoslavije? Zato što je tih 70-ih i 80-ih scena suvremene umjetnosti na kojoj sam ja gradila svoju umjetnost bila vrlo jaka i vrlo dobra. I svima onima koji me ne znaju i onima koji tvrde da na području bivše Jugoslavije nismo mogli slobodno djelovati jer smo živjeli iza željezne zavjese kažem da to nije istina. Jugoslavija nikada nije bila iza željezne zavjese i umjetnici su u to vrijeme mogli zaista slobodno raditi, paralelno sa svjetskim trendovima, za razliku od naših kolega iz jedne Čehoslovačke, Mađarske, Poljske ili Istočne Njemačke... a to je mislim jedna vrlo, vrlo važna činjenica – kazala je Delimar. No jedna je stvar u našem društvu drukčija nego prije 40 godina, smatra ona. Promijenili smo se, tvrdi, nagore.
– Sutra idem u Osijek gdje ću održati performans “Pravo na orgazam iznad 60”. Ja taj performans izvodim u javnom prostoru, u izlogu. Mi smo jedva jedvice uspjeli pronaći izlog, točnije nekoga tko bi nam bio voljan prepustiti prostor za performans. Nešto slično dogodilo se i u Rijeci... Promijenilo se, izgleda, to da smo postali konzervativniji nego što smo bili prije 40 godina – ustvrdila je mračno i upitala publiku u kojoj su, prilično ravnopravno, bile zastupljene sve generacije: “Što vi mislite? Ja postavljam pitanje vama mladima, što se dogodilo da ste postali konzervativniji?”
– Previše smo slušali starije – dobacio je mladić iz publike.
– Neke krive starije – nadovezao se stariji gospodin, ali do pravog odgovora nisu uspjeli doći. A što ona o tome misli, pitali smo je kasnije, zašto smo tada kao društvo bili otvoreniji?
– Zato što političari nisu vršili toliki pritisak, zaglupljivali i zatupljivali ljude. Nije bilo toliko tog nacionalnog, tog nacionalizma, nije bilo toliko podijeljenosti, nije bilo tolike mržnje, nije bilo... Osvrnut ću se samo na promatranje i gledanje na drugačije, recimo na LGBT zajednicu. U 80-ima se o tome uopće nije govorilo, zato što nije bilo potrebno. Dakle, nije bilo potrebno spominjati homoseksualnost, zašto? Zato što je to bilo prirodno i normalno. Danas se previše govori o tome jer se naprosto pokušava ljude zaglupiti, natjerati ih da one koji su drugačiji treba gledati s mržnjom i ne prihvaćati ih kao ravnopravne – govori Delimar koju je 1980. u performansu priječilo nešto sasvim drugo.
– Te je 1980. vladalo neko euforično i neizvjesno raspoloženje i velika paranoja oko toga što će se dogoditi kada umre drug Tito. Tada sam dogovarala performans u Galeriji SC s Vladimirom Gudcem, koji je u to vrijeme vodio galeriju, a on mi je rekao: “Moramo čekati ili da drug Tito umre ili da vidimo što će se desiti.” To je meni bio jedan užas, znači ja kao mlada umjetnica koja treba napraviti svoj prvi samostalni performans, ja moram čekati da jedan političar umre. Performans je trebao biti na proljeće, drug Tito je umro u mjesecu maju i onda je Gudac rekao: “OK, sad je Tito umro, sad moramo još malo čekati” – kazala je Delimar, koja je taj performans ipak izvela, ali tek u listopadu te godine. Uz njega je nastala i njena slavna fotografija; pokraj njena golog tijela stoji natpis: “Ovo sam bila ja 1980. kad je umro drug Tito.” Taj je rad ove godine otkupio Muzej suvremene umjetnosti. Barem nešto, kaže ona.
A ako je naše društvo toliko zatvorenije, kako će se neka nova Vlasta Delimar usuditi gola projahati gradom, kada sama Vlasta Delimar ne može naći izlog da u njemu, sasvim obučena, poziva na pravo na orgazam poslije šezdesete? Što bi ona rekla nekome tko bi želio krenuti njenim stopama?
– Rekla bih – pokušaj. Zašto ne? Treba probati. Performans je poligon velike otvorenosti i velike slobode. Ako ne probaš, ne možeš znati. Nije svatko za to – svatko se tu ne snalazi dobro, ali ja sam se tu jako dobro našla i snašla. I evo kontinuirano, već 40 godina, radim performans – zaključila je Vlasta Delimar.•
"U 80-ima se o tome uopće nije govorilo, zato što nije bilo potrebno. Dakle, nije bilo potrebno spominjati homoseksualnost, zašto? Zato što je to bilo prirodno i normalno." - a ne zna čovjek bi li se na ovo nasmijao ili zaplakao! Izgleda da gospođa može doživjeti orgazam u 60-oj samo ako stavi Titovu sliku u međunožje.