Jedan mladi ljubavni par prekida vezu. Ona odlazi. On u sjećanjima traga za onim trenutkom u kojem mu je rekla da ga voli... To je djelić predstave “Bojim se da se sada poznajemo”, pokazan na otvorenoj probi, čija je premijera zakazana za petak 16. siječnja u Gavelli. Riječ je o novoj drami Ivora Martinića, za koju sam kaže da je prvo djelo koje je pisao po narudžbi, i to za međunarodni projekt “The Art of Aging”, suradnju Gavelle i Theater und Orchester Heidelberg. Drama je to i od koje se mnogo očekuje jer slijedi nakon velikih uspješnica ovog mladog autora: “Drami o Mirjani i ovima oko nje” i “Moj sin samo malo sporije hoda”.
Je li lakše biti autor ili dramaturg tuđeg teksta?
Kad pišem sam, onda je to velika sloboda, ali i velika odgovornost. Kada se radi dramatizacija, to je uzbudljiv posao jer treba ući u svijet nekog drugog autora, voditi dijalog. Lijepo je raditi na književnim predlošcima, ali kada bi postojalo samo to iskustvo, bez rada na vlastitom tekstu, ono ne bi bilo dovoljno i ne bi imalo smisla.
No, svojim ste prijašnjim djelima – i “Mirjanom” i “Sinom” – ljestvicu digli vrlo visoko, i drugim autorima i sebi samima. Što ćemo sada vidjeti?
Zapravo ne znam jer nisam gledao nijednu probu.
Izbjegavate to?
Da. No, bio je ovo drugačiji projekt jer sam prvi put pisao po narudžbi. Tekst je zapravo nastao nakon radionice koju su umjetnici zajedno odradili. Bavili smo se sjećanjima, ljudskim pokušajima da uđemo u povijest. Stoga ovo nije samo moj tekst nego i svih umjetnika, njemačkih i hrvatskih, koji su sudjelovali u ovom projektu.
Četiri su lika u drami. Je li to komorna drama o ljubavi?
Ne samo to. Govori se o jednom prekidu, ali taj prekid može biti i neki drugi, čak i politički. Riječ je zapravo o ljudskom pokušaju da se izrazimo kroz jezik kako bismo došli do prave priče o tome što se dogodilo. Glavni sukob u drami je kad lik zaboravi trenutak u kojem mu je druga osoba rekla da ga voli, kada je to zaista mislila. Dakle, jezik je izrazio ono što se mislilo, a prekid se ne može završiti baš zato što je taj ključni trenutak zaboravljen.
“Mirjana” je prvo izvedena u Beogradu, a tek onda u HNK Zagreb. Je li autoru lakše isprobati djelo vani?
Bilo je to sjajno iskustvo, moj prvi kazališni tekst pisan za odrasle, izveden u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, jednom od najboljih kazališta u široj regiji u kojem su nastajale predstave značajne za povijest kazališta ovih prostora. I pet godina kasnije, ta predstava i dalje igra, s velikom Mirjanom Karanović.
“Mirjana” je i u Beogradu i u Zagrebu igrana u istom tonalitetu. No “Sin” je u ZKM-u ozbiljna obiteljska drama, a u Beogradu komedija. Smeta li vam to drugačije čitanje vaših djela?
Što prije shvatite da ste nemoćni, to bolje za vas. Ali ta pozicija autorove nemoći za mene je izuzetno zanimljiva jer omogućuje da o tekstu razmišljam kao o nečemu između teatra i književnosti, a ja volim tu nejasnu granicu.
Autor ste velikih ženskih uloga. Ima li ih i u novoj drami?
U hrvatskoj i njemačkoj verziji spol likova je drugačiji. U našoj su tri žene i muškarac, a u njemačkoj dva muškarca i dvije žene.
